30.11.2006.
BRAČNI UGOVOR – OBLIK UGOVORA,
SUDSKA PRAKSA
Oblik ugovora koje bračni drugovi zaključuju na postojećoj ili budućoj imovini (bračni ugovor) i koji svoje imovinske odnose uređuju drukčije od načina kako ih je tada uređivao zakon. Ovaj ugovor nije poznavao Zakon o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj: 51/89 – pročišćeni tekst – dalje: ZBPO), ali ga je poznavao Obiteljski zakon ("Narodne novine", broj: 162/98 – dalje: OZ), koji je propisivao i oblik tog ugovora i to u čl. 259. st. 3. propisuje pismeni ugovor sa ovjerenim potpisima bračnih drugova.
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-888/02-2 30.06.2004.
Presudom suda prvog stupnja obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici kunsku protuvrijednost 30.000 DEM po srednjem tečaju Croatia banke d.d. iz Zagreba, na dan isplate, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koju ista plaća na devizne štedne uloge po viđenju od 31. siječnja 1995. godine do isplate, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 28.590,00 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu cjelokupnih parničnih troškova.
Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu suda drugog stupnja, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a, na koju povredu revizijski sud pazi temeljem čl. 386. ZPP-a po službenoj dužnosti.
Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu 30.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti na što se tuženik obvezao sporazumom o diobi zajedničke imovine zaključenog između stranaka 20. listopada 1994. godine.
Nije sporno da je ugovor zaključen u pismenoj formi, da su ga obje stranke potpisale, no tuženik i u revizijskoj fazi postupka poriče njegovu pravnu valjanost, jer da nije ugovor zaključen u formi javnobilježničkog akta, kako je propisivala tada važeća odredba čl. 53. st. 1. toč. 1. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj: 78/93).
Sporni ugovor stranke su zaključile radi razvoda braka i tim ugovorom su sporazumno podijelile zajedničku imovinu koju su stekle za trajanja braka.
Takvo utvrđenje nižestupanjskih sudova revizijski navodi ne mogu dovesti u sumnju.
Stoga je pogrešno stajalište tuženika, da se radi o ugovoru (odnosno predugovoru) o uređenju imovinskih odnosa među bračnim drugovima za koji Zakon o javnom bilježništvu u vrijeme sklapanja ugovora je tražio oblik javnobilježničkog akta.
To zato, što po stajalištu ovog suda navedena zakonska odredba propisuje oblik ugovora koje bračni drugovi zaključuju na postojećoj ili budućoj imovini (bračni ugovor) i koji svoje imovinske odnose uređuju drukčije od načina kako ih je tada uređivao zakon. Ovaj ugovor nije poznavao Zakon o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj: 51/89 – pročišćeni tekst – dalje: ZBPO), ali ga je poznavao Obiteljski zakon ("Narodne novine", broj: 162/98 – dalje: OZ), koji je propisivao i oblik tog ugovora i to u čl. 259. st. 3. propisuje pismeni ugovor sa ovjerenim potpisima bračnih drugova.
Iz razloga što se OZ/98 odlučio za navedeni oblik u čl. 371. propisao je da prestaje važiti odredba čl. 53. st. 1. toč. 1. Zakona o javnom bilježništvu.
Ugovor koji je zaključen između stranaka je ugovor o diobi zajedničke imovine iz čl. 284. ZBPO za kojeg zakon propisuje pismeni oblik samo kad se radi o nekretninama.
Kako je sporni ugovor zaključen u pismenom obliku u odnosu na nekretnine i na pokretne stvari ugovor je zaključen u zakonom propisanom obliku.
Budući se nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje pazi ovaj sud po službenoj dužnosti valjalo je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.
Ugovor o utvrđenju i diobi zajedničke imovine u svezi s rastavom braka i nije ugovor o uređenju imovinskih odnosa (bračni ugovor) za koji se traži oblik javnobilježničkog akta.
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-3756/99-2 01.04.2003.
Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik predati tužiteljici u posjed kuću u P. izgrađenu na čestici broj 977/1 upisanoj u zk.ul. br. 486 k.o. P., slobodnu od osoba i stvari i naknaditi joj parnične troškove u iznosu od 10.490,00 kn, a odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je izvansudska nagodba sklopljena između stranaka 15. listopada 1994. godine pravno nevaljana i ništava i da ne proizvodi pravne učinke, a odbijen je protutužbeni zahtjev da je tužiteljica-protutuženica (dalje u tekstu tužiteljica) dužna tuženiku-protutužitelju (dalje u tekstu tuženik) priznati pravo vlasništva nekretnina upisanih u zk.ul. br. 486 k.o. P. i to čk.br. 977/1 kuća br. 251 vrt i voćnjak sa 40 čhv i čk.br. 978/1 oranica ograda sa 378 čhv i izdati mu tabularnu ispravu sposobnu za zk. prijenos prava vlasništva tih nekretnina na ime tuženika koju će u protivnom zamijeniti presuda uz istovremenu obvezu tuženika da tužiteljici isplati 40.000 DEM u protuvrijednosti kuna, kao i supsidijarni protutužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik suvlasnik u 2/3 dijela istih nekretnina uz obvezu tužiteljice da mu izda tabularnu ispravu sposobnu za zemljišnoknjižni prijenos toga suvlasničkog dijela na ime tuženika koju će u protivnom zamijeniti presuda, te da je tužiteljica dužna dozvoliti razvrgnuće te suvlasničke zajednice prema pravilima ovršnog postupka.
Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti izvansudske nagodbe sklopljene između stranaka 15. listopada 1994. godine pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavila je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače udovoljenjem tužbenom zahtjevu uz naknadu daljnjih parničnih troškova.
Protiv iste presude u dijelu u kojem je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev te odbijen protutužbeni zahtjev pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu.
Stranke na revizije nisu odgovorile, a nadležni državni odvjetnik se o revizijama nije izjasnio.
Tuženik je naknadno podneskom izjavio da povlači izjavljenu reviziju.
Revizija tužiteljice nije osnovana.
Utvrđeno je da su stranke 15. listopada 1994. godine sklopile izvansudsku nagodbu kojom sporazumno utvrđuju način diobe nekretnina i pokretnina stečenih za vrijeme trajanja bračne zajednice. Nagodba je sklopljena u pisanom obliku, a njome se tuženik obvezao isplatiti tužiteljici 40.000 DEM po prodaji svojih nekretnina, te 1/2 iznosa dobivenog prodajom pokretnina položiti na štednu knjižicu zajedničkog djeteta stranaka S.E., a tužiteljica se obvezala po primitku iznosa od 40.000 DEM u roku od 30 dana iseliti iz predmetne kuće, te istu darovanjem prepisati na tuženika.
Tužiteljica smatra da navedena izvansudska nagodba nema pravni učinak jer nije sklopljena u obliku javnobilježničkog akta.
Nižestupanjski sudovi smatraju da je ista nagodba sklopljena u smislu čl. 284. Zakona o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine, broj 51/89, 59/90, 28/94 – dalje u tekstu ZBPO) te smatraju da je pravno valjana i navedeni dio tužbenog zahtjeva odbijaju uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
Naime, odredbom čl. 284. st. 1. ZBPO bilo je propisano da bračni drugovi mogu sporazumno podijeliti zajedničku imovinu tako da odrede suvlasničke dijelove u čitavoj ili u jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine. Odredbom st. 2. istog zakonskog članka bilo je određeno da se sporazum o diobi nekretnina zaključuje u pismenom obliku.
Istina je da je u vrijeme sklapanja navedene izvansudske nagodbe bio na snazi Zakon o javnom bilježništvu (Narodne novine, broj 78/93) koji je u čl. 53. st. 1. toč. 1. odredio da je javnobilježnički akt potreban za pravnu valjanost ugovora o uređenju imovinskih odnosa među bračnih drugovima i među osobama koje žive u izvanbračnoj zajednici. No, kako ZBPO propisuje određenu formu ugovora o podjeli imovine stečene tijekom braka, i to nepokretne imovine, a kako je u konkretnom slučaju toj formi udovoljeno, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o pravnoj valjanosti navedene izvansudske nagodbe. Za istaknuti je da ugovor o utvrđenju i diobi zajedničke imovine u svezi s rastavom braka i nije ugovor o uređenju imovinskih odnosa (bračni ugovor) za koji se traži oblik javnobilježničkog akta.
Suprotno tvrdnji revidentice pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a isti nisu nejasni i proturječni.
Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku - Narodne novine, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje u tekstu ZPP), valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
S obzirom da je tuženik odustao od izjavljene revizije, valjalo je temeljem odredbe čl. 399. u vezi s čl. 349. ZPP u izreci ove odluke utvrditi da je tuženik odustao od izjavljene revizije.
Priredila: Tajana Pazman