Rijetko je koje pravno pitanje zaokupilo toliku pažnju stručne javnosti kao pitanje zaštite povjerenja u zemljišne knjige u slučaju kada treća osoba stječe nekretninu koja je zajednička imovina bračnih drugova (prema odredbama Zakona o braku i porodičnim odnosima), ali je u zemljišnim knjigama upisana samo na ime jednoga bračnoga druga, otuđivatelja.
Stječe li treća osoba nekretninu temeljem načela povjerenja u zemljišne knjige ili ne?
O spornome pitanju donesene su suprotne odluke.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-2772/95 navodi slijedeće:
"...bez pravnog osnova je pozivanje revidenta D.K. na načelo povjerenja u zemljišne knjige, budući da je u čl. 280. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", br. 51/89. i 59/90.), određeno da se pravo vlasništva bračnih drugova na nekretninama, koje su njihova zajednička imovina se upisuju u zemljišne knjige na ime oba bračna druga, kao njegovo skupno vlasništvo. Zbog toga, ako je u pitanju bračna tečevina, onda je upis takovih nekretnina u zemljišnim knjigama samo na ime jednog bračnog druga bez pravnog značaja...".
Suprotno stajalište isti sud zauzima u Gzz-101/2001:
"imajući u vidu naprijed navedeni propis čl. 123. st. 1. u svezi s odredbom čl. 122. ZV, kojim se štiti povjerenje u zemljišne knjige, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da je prvotuženik povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri koju nitko nije osporavao, stekao pravo vlasništva istih nekretnina na odgovarajući način. Naime, ne mogu se prihvatiti navodi iz zahtjeva, da je prvotuženik trebao tražiti suglasnost tužiteljice za otuđenje sporne imovine po njezinom suprugu - drugotuženiku koji je bio upisan kao vlasnik iste imovine u zemljišnim knjigama, jer bi se time narušilo povjerenje trećih osoba u istinitost upisa vlasništva u zemljišnim knjigama...".
U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-493/02, objavljenoj u Narodnim Novinama broj 150 iz 2004. godine, zastupljeno je opet suprotno stajalište. Odbijena je ustavna tužba protivi odluke Županijskog suda u Zadru Gž-52/99 u kojoj je zastupljeno stajalište kako:
"...zemljišnoknjižni upis ima svoj učinak samo u slučaju ispunjenja općih i posebnih pretpostavki za uknjižbu propisanih odredbama ZZK. Kako jedna od tih pretpostavki nije ispunjena (valjanost pravnog posla), stajalište je tog suda da se u konkretnom slučaju ne može steći pravo vlasništva niti na temelju povjerenja u zemljišne knjige...".
Nakon odluke Ustavnoga suda Vrhovni sud mijenja svoju praksu te u odluci Rev-142/2004 navodi kako:
"...na temelju povjerenja u zemljišne knjige pravo vlasništva može steći samo ukoliko su ispunjene opće i posebne pretpostavke za uknjižbu propisane odredbama Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 139/99 i 114/01; u daljnjem tekstu: ZZK), a u konkretnom slučaju jedna od tih pretpostavki - valjanost pravnog posla - ne bi bila ispunjena, ukoliko je Sporazum ništav (čl. 103. st. 1. ZOO), jer je sklopljen protivno prisilnim propisima iz čl. 283. ZBPO..."
Problematikom se bavila stručna literatura i prije donošenja odluke Ustavnoga suda. Tako odluku Županijskog suda u Zadru Gž-52/99 snažno
kritizira mr. sc. Zrinko Zrilić u članku objavljenom na našim stranicama.
Nakon odluke Ustavnoga suda takvo stajalište stručnoj su kritici podvrgli i prof. dr. sc. Aldo Radolović u članku "Načelo povjerenja (pouzdanja u zemljišnu knjigu i raspolaganje bračnom stečevinom - kritički prikaz i analiza recentne prakse u Republici Hrvatskoj i Republici Sloveniji" objavljenim u Hrvatskoj pravnoj reviji broj 5 iz 2005. godine, gdje se ističe odluka Vrhovnog suda Slovenije II Ips-253/00 koja zastupa stajalište zaštite načela povjerenja u zemljišne knjige te mr. sc Miljenko Giunio u svom članku "Povjerenje u zemljišne knjige i bračna stečevina" objavljenom u Hrvatskoj pravnoj reviji broj 5 iz 2006. godine. Temeljem navedenih članaka je i pripremljen ovaj kraći prikaz problematike.
Zaključno, kao naš prilog raspravama o spornom pitanju prilažemo mišljenje prof. dr. Ane Prokop izraženo u Komentaru Osnovnom zakonu o braku I dio, Zagreb 1959. str.35. i str.36., gdje se navodi slijedeće:
"U pogledu raspolaganja zajedničkom imovinom bračnih drugova treba razmotriti i položaj trećeg lica, kad se jednim od bračnih drugova sklapa pravni posao. Za trećega zajednička imovina često nije vidljiva kao zajednička, na npr. nekretnina stečena radom u toku braka upisana je u zemljišnim knjigama samo na ime jednoga bračnoga druga kako njegovo vlasništvo. Ako sada bračni drug takvu nekretninu proda bez pristanka drugoga bračnoga druga, javlja se pitanje je li taj pravni posao valjan, odnosno može li ga bračni drug koji nije dao svoj pristanak na taj posao, pobijati. Isto se tako postavlja pitanje, što će biti, ako jedan bračni drug otuđi pokretnu stvar zajedničke imovine bez pristanka drugoga bračnoga druga.
Prilikom izradbe republičkih zakona stalo se na stanovište da u pogledu zaštite trećih lica u ovom pitanju važe opći propisi. Otežavali bi pravni promet, kada bi treće lice moralo svaki put utvrđivati, da li konkretna stvar spada u zajedničku imovinu ili posebnu imovinu bračnih drugova, te da li treba jedan ili oba bračna druga da učestvuju kod sklapanja konkretnoga pravnoga posla. Zato, ako treće lice sklopi neki pravni posao s jednim bračnim drugom u pogledu nekretnine - radi sigurnosti pravnoga prometa - dolaze do primjene pravila o povjerenju u javne knjige. Pravni posao, koji je zaključen povjerenjem u javne knjige, ne može se pobijati. Oštećeni bračni drug može zahtijevati razmjerni udio u novcu
..."
Priredio: Albert Attias, dipl. iur.