Intellectio Iuris

Valjanost ili nevaljanost, a time ništavnost i pobojnost odluka glavne skupštine (redovite, rezervne, izvanredne i dr.) društva kapitala pripada u najznačajnija pitanja prava društva. To je zato što se donesenim odlukama rješava pitanje nastajanja, promjena ili prestanak određenih prava i obveza iz poslovnih i pravnih odnosa društva, članova društva i ostalih sudionika, čime se izravno utječe na organizaciju, rad i odgovornost društva, njegovog članstva, njegovih organa i trećih osoba.

Time se neizostavno postavlja i pitanje mogućnosti pravne zaštite od tako donesenih nevaljanih odluka glavne skupštine društva te kojim putem i kojim sredstvima se ona ostvaruje.

Polazeći od tih premisa, u radu se upozorava na vrste nedostataka odluka skupštine društva. Izneseni su razlozi ništavnosti i pobojnosti takvih odluka. Upozorava se i na pravne posljedice ništavnosti takvih odluka i na mogućnost njihova uklanjanja.

Navedeni su ovlaštenici za traženje ništavnosti i pobojnosti nevaljanih odluka glavne skupštine.

Posebno je razrađena tužba za pobijanje odluka glavne skupštine društva i utvrđivanje vrijednosti predmeta spora te upozoreno na pravne učinke pobijanja odluke glavne skupštine.

Na kraju članka navode se neke pojmovne razlike između društva s ograničenom odgovornošću i dioničkog društva o kojima treba voditi računa u primjeni odredbi čl. 355. do 366. Zakona o trgovačkim društvima koje reguliraju ništavnost i pobojnost odluka skupština spomenutih društava u odgovarajućoj primjeni ovih zajedničkih odredbi.

Pritom su izneseni odgovarajući primjeri iz novije sudske prakse i neka osobna zapažanja autora.

Odluke skupštine društva kapitala (dioničkog društva i društva s ograničenom odgovornošću) način su izražavanja i oblikovanja volje društva koje su upravljene k postizanju određenih pravnih učinaka. Odluke se donose glasovanjem dioničara ili udjeličara kao članova društva o određenim prijedlozima koji moraju imati uporište u pozitivnim zakonskim propisima i statutu društva, odnosno u društvenom ugovoru, bez obzira na to je li riječ o redovitoj, rezervnoj ili izvanrednoj skupštini.

Svaka odluka skupštine društva pravni je akt kojim se uređuju organizacija i poslovanje pojedinoga trgovačkog društva kapitala. Pravni učinci donesenih odluka upravljeni su na promjenu postojećeg stanja, na stvaranje, ukidanje i promjenu prava i obveza koje prije odluka nisu postojale ili su bile drukčije. Stoga su odluke skupštine višestrani pravni posao kojim društvo kapitala izražava svoju volju u navedenom smislu.

Građansko pravo regulira pravne učinke koje stranke namjeravaju postići ugovorom samo ako su za valjanost takvog ugovora ispunjene predviđene zakonske pretpostavke. Tako se, prema Zakonu o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91 - 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO), za valjanost ugovora zahtijeva ispunjenje sljedećih zakonskih pretpostavki: pravna i poslovna sposobnost subjekata, valjano i suglasno očitovanje volje, moguća, dopuštena, određena ili odrediva činidba, dopuštena osnova, a ponekad i određeni oblik ugovora. Sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Ako se koja od navedenih pretpostavki ne ispuni ili se ispuni u sadržajno negativnom značenju, ugovor je nevaljan. Pritom ZOO predviđa dvije kategorije nevaljanosti ugovora: ništavi (apsolutno rušljivi) i pobojni (relativno rušljivi) ugovori.

Zbog toga preciznost razgraničenja između valjanih i nevaljanih ugovora koja izravno utječe na pravnu sigurnost u prometu u prvom redu ovisi o točnosti i potpunosti pozitivnog ili negativnog određenja potrebnih pretpostavki koje uvjetuju njihovu valjanost ili nevaljanost. Dakle, protivno tome kao razlozi ništavnosti ugovora javljaju se navedene zakonske pretpostavke u negativnom značenju, kao što su: poslovna nesposobnost stranke, nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje, nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost, odnosno neodredivost činidbe, nepostojanje ili nedopuštenost osnove, a kada je to uvjetovano i nedostatak potrebnog oblika.

Tako odredba čl. 103. st. 1. ZOO-a propisuje opću klauzulu koja određuje kada je ugovor ništav, a odredba čl. 111. st. 1. ZOO-a kada je ugovor pobojan. Prvonavedena odredba koja propisuje kada je ugovor ništav načelne je prirode i upućuje ne samo na ostale odredbe ZOO-a nego i na druge propise koji u određenim slučajevima predviđaju ništavnost ugovora. Takvih propisa ima mnoštvo.

Drugonavedena odredba koja upućuje na razloge pobojnosti ugovora prema svojoj stilizaciji upućivala bi na zaključak da mane volje uvijek uzrokuju pobojnost ugovora. No to nije uvijek tako jer neke mane volje izazivaju ništavnost, a druge opet pobojnost ugovora. Tako, npr., šala, simulacija i nesporazum izazivaju ništavnost ugovora, dok prijetnja, zabluda i prijevara izazivaju pobojnost ugovora.

Prema tome, ako razlozi nevaljanosti ugovora nisu isti, tada ni sankcije zbog nevaljanosti nisu jednake. Stoga je u ZOO-u ustanovljena gradacija ništavih i pobojnih ugovora koja se razlikuje po prirodi sankcije koja je predviđena za određeni oblik nevaljanosti. Kod toga se neizravno spominju i tzv. nepostojeći ugovori koji ne predstavljaju posebnu pravnu kategoriju jer pripadaju u ništave ugovore.

Dok ništavi ugovori (apsolutno rušljivi) sadržavaju takve nedostatke u bitnim sastojcima, odnosno traženim zakonskim pretpostavkama za sklapanje ugovora koje ujedno čine povredu javnog poretka ili društvenog morala, pobojni ugovori (relativno rušljivi) predviđaju povredu interesa među strankama. Ujedno, dok ništavi ugovori ne proizvode pravne učinke, osim ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne predviđa nešto drugo, pobojni ugovori proizvode valjane pravne učinke, ali se zbog određenih nedostataka mogu pobijati i poništiti.

Dakle, pobojni ugovori kao i ništavi ugovori sadržavaju određene nedostatke, ali se, za razliku od ništavih, ti nedostaci mogu sanirati voljom stranaka ili protekom roka, dok to kod ništavih ugovora u pravilu nije moguće.

Navedena distinkcija osobito je važna kod iznošenja činjeničnog supstrata (razloga za ništavnost ugovora) i postavljanja tužbenog zahtjeva, jer ako se iznose činjenice i razlozi koji upućuju na pobojnost ugovora, a traži se utvrđenje njegove ništavnosti, takav tužbeni zahtjev bit će odbijen. Isto se može zaključiti i u obrnutom slučaju. To je zato što sud raspravlja i odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku /Nar. nov., br. 53/91 - 117/03; u daljnjem tekstu: ZPP/).

No odluka skupštine ipak nije ugovor jer kod svakog ugovora bitan sastojak upravo je suglasnost suugovaratelja, dok kod odluke skupštine društva dovoljna je i propisana većina glasova svih sudionika za njezinu valjanost. Zbog toga se kaže da je takva odluka korporativni akt kojim dioničari ili udjeličari društva oblikuju volju društva. Iako korporativni akt nije ugovor, on mora ispunjavati sve sastojke koji su potrebni za valjanost svakoga pravnog posla. Ta se volja izražava glasovanjem o prihvaćanju ili odbijanju prijedloga koji je stavljen na dnevni red skupštine društva.

Svaki pravni posao mora biti u suglasnosti s Ustavom, prisilnim propisima u formalnomaterijalnom smislu te s moralom društva jer u protivnom ima određeni nedostatak koji ga čini ništavim ili pobojnim. Slično kao i kod ugovora, takva podjela je ovisna o tome jesu li ispunjene predviđene pretpostavke za valjanost donesene odluke, koja su pravila povrijeđena odlukom, čiji se interes takvim pravilima štiti i o kojoj jačini povrede je riječ.

Dakle, kod spomenute podjele nije riječ o vrstama odluka s obzirom na nedostatke, nego o vrstama nedostataka zbog kojih su donesene odluke problematične. To znači da jedna te ista odluka istodobno može imati nedostatke koji je čine ništavom i pobojnom, a time i bez pravnog učinka. U takvom slučaju pravne posljedice su iste, a razlika se ogleda samo u načinu kako se taj nedostatak može uočiti i kako se može isticati.

Zakon o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93 - 118/03; u daljnjem tekstu: ZTD) razlikuje obje vrste nevaljanosti odluka skupštine: ništavnost i pobojnost. Navedeni instituti koji su razrađeni u odredbama čl. 103. do 117. ZOO-a primjenjuju se kao opći propis i na odluke skupštine društava, ako odredbama ZTD-a nije drukčije propisano, što znači da je ZTD u odnosu na ZOO lex specialis te kao takav uživa prednost u primjeni. Iako postoje određene sličnosti u tretiranju navedenih pravnih instituta, kod oba navedena zakona postoje i značajne razlike na koje ćemo nastojati upozoriti u daljnjem izlaganju.

Nas, pak, primarno zanimaju razlozi koji uvjetuju ništavnost i pobojnost odluka skupštine društava. Razlikovanje tih razloga važno je za uočavanje pravnih posljedica i zbog postavljanja zahtjeva radi utvrđenja ništavnosti ili pobojnosti odluke skupštine društava te korištenja odgovarajuće pravne zaštite. Pritom ćemo navesti i karakteristične primjere iz novije sudske prakse.

Zakon o trgovačkim društvima u odjeljku broj 9, u kojem govori o ništavnosti i pobojnosti odluka glavne skupštine, ne spominje prividne, zavisne (pendentne) te nepotpune odluke. Razlika između ništavih i pobojnih odluka od naprijed navedenih odluka je u tome da kod potonjih nije potrebno utvrđivati njihovu ništavnost, odnosno pobojnost tužbom na utvrđenje ništavnosti, nego tužbom na utvrđenje da nije ispunjen određeni uvjet, tj. da je odluka prividna ili nepotpuna.

Postojanje ili nepostojanje ništavnosti ili pobojnosti odluka skupštine pripada među najvažnija pitanja sudske prakse na području prava društava kapitala. To je stoga što u unutarnjim odnosima donošenje ništavih ili pobojnih odluka dovodi do nepotrebnoga ponovnog odlučivanja, slabljenja povjerenja među članovima društva i povećavanja troškova, a, što je simptomatično, takvim se odlukama često ide u korist većine na štetu manjine članstva. Zbog toga je mogućnost poništenja takvih odluka u velikoj mjeri učinkovito sredstvo zaštite manjine od zloporaba većine. Mogućnost utvrđenja ništavnosti odluka skupštine društva pripada i vjerovnicima društva, čime se oni također štite od nezakonitih i nemoralnih odluka.

Kod prividne odluke riječ je o prividu da odluka postoji, iako ona ne postoji. To će biti onda kada su počinjene postupovne pogreške zbog kojih je utvrđeno da je odluka donesena, iako tako nije bilo. Takvi su slučajevi iznimni, ali ipak mogući. Tako može biti da predsjednik skupštine proglasi neku odluku donesenom, iako ona nije donesena jer je rezultat glasovanja pogrešno utvrđen. Kako predsjednik skupštine proglašava takvu odluku donesenom, što se unosi i u zapisnik, ona postoji i proizvodi pravni učinak te se može pobijati tužbom u određenom roku.

Može se dogoditi da bude proglašena odluka koja je drukčija od prihvaćene, i u tom će se slučaju tužbom tražiti da se utvrdi da je donesena prihvaćena odluka. Tada će trebati postaviti dva tužbena zahtjeva, i to jedan kojim se pobija proglašena odluka, a drugi kojim će se tražiti utvrđenje stvarno donesene odluke. U povodu takve tužbe sud će ponajprije ispitati i utvrditi kako se glasovalo, je li takav postupak suglasan zakonu i statutu ili društvenom ugovoru.

Dakle, sud će u povodu takve tužbe ispitati kako se glasovalo i utvrditi stvarno stanje valjanih glasova, usporediti s potrebnom većinom koja se u konkretnom slučaju traži za donošenje prijeporne odluke. Ako utvrdi da je rezultat suprotan onome kojeg je utvrdio predsjednik skupštine društva, donesenu odluku utvrdit će ništavom te proglasiti valjanom onu koja je stvarno bila donesena. No ako sud utvrdi da je počinjena pogreška u brojanju glasova, ali da to nije utjecalo na rezultat glasovanja, odbit će oba tužbena zahtjeva.

Pendentna je odluka ona koja je na skupštini propisno donesena, ali da bi proizvela očekivani pravni učinak, mora ispuniti još neku dodatnu zakonsku pretpostavku. Zakon o trgovačkim društvima propisuje različite pretpostavke, primjerice kada se za pravni učinak odluke traži da se s njom suglase određeni dioničari društva ili kada se stavljaju dodatne obveze dioničarima (čl. 302. st. 1. i 2. ZTD-a).

Nekada se suglasnost daje donošenjem posebne odluke nekih dioničara ili donošenjem odluke na posebnoj skupštini samo tih dioničara. To su slučajevi davanja suglasnosti dioničara pojedinih rodova dionica na odluku o promjeni statuta kojim se mijenja dosadašnji odnos među rodovima dionica (čl. 301. st. 1. ZTD-a), davanja suglasnosti dioničara nekog roda dionica posebnom odlukom na njihovoj posebnoj skupštini na odluku o povećanju temeljnog kapitala društva ulozima, uvjetnom povećanju temeljnog kapitala i dr.

Nekada se za pravni učinak odluke traži njezin upis u sudski registar, kao npr. u slučajevima iz čl. 303. st. 3., čl. 338. st. 2., čl. 348. st. 2. ZTD-a. U slučajevima povećanja ili smanjenja temeljnog kapitala propisuje se da su odluke skupštine ništave ako se ne upišu u sudski registar u roku od 3, odnosno 6 mjeseci od njihova donošenja.

Dakle, spomenute su odluke bez pravnog učinka, tj. u pendentnom stanju (visećem stanju) sve dok se ne ispuni i tražena pretpostavka, a to je njihov upis u sudski registar. Kada je propisano više uvjeta da bi odluka imala pravni učinak, ona će ga ostvariti kada se ispune svi uvjeti.

Takva pendentna odluka može se pobijati bez obzira na to ima li ili nema pravni učinak, a rokovi za to ne računaju se od kada odluka ima pravni učinak, nego kako se prema zakonu inače računaju u slučaju pobijanja odluke skupštine društva.

Kada je očito da se dodatna pretpostavka neće ispuniti, odluka bez pravnog učinka postaje ništava. Ako je odluka skupštine ništava, ona je to od početka i to se stanje ne može promijeniti ispunjenjem dodatnih pretpostavki koje se inače traže za nastanak njezinoga pravnog učinka.

U pravnoj literaturi navode se i tzv. nepotpune odluke na koje se ne bi trebale odnositi odredbe ZTD-a o ništavnosti i pobojnosti. To su takve odluke kojima nedostaje neki od bitnih sastojaka.

Već smo spomenuli da ZTD razlikuje dvije vrste nevaljanosti odluka glavne skupštine: ništavnost i pobojnost, koje pobliže razrađuje u odredbama čl. 355. do 366. Zakona. Ta dva pravna instituta ipak su najprimjerenije razrađena u odredbama čl. 103. do 110. ZOO-a te čl. 111. do 117. ZOO-a, pa se navedene odredbe supsidijarno primjenjuju kao opći propis ako navedenim odredbama ZTD-a nije drukčije određeno. Tako se opća načela o ništavnosti i pobojnosti odnose i na takve nedostatke odluke glavne skupštine zbog kojih se drži da ona nije ni donesena. To su nedostaci u smislu čl. 103. st. 1. ZOO-a koji se odnose na protivnost odluke Ustavu, zakonskim propisima i moralu društva, ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Tako odredbe t. 3. i 4. čl. 355. ZTD-a reguliraju ono što je na određeni način predviđeno u odredbi čl. 103. ZOO-a.

Na taj se način, u skladu s odredbom čl. 109. ZOO-a, na ništavnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, tj. ona koja ima pravni interes, dok je prema čl. 357. ZTD-a ograničen broj osoba koje se mogu pozivati na ništavnost odluke skupštine. Prema odredbi čl. 357. st. 1. ZTD-a tužbu protiv društva kojom se traži da se utvrdi ništavnost odluke glavne skupštine mogu podići samo: dioničar (udjeličar), uprava ili član uprave ili nadzornog odbora. Načelno tužbu ne bi trebalo niti podizati jer ništavnost nastupa ex lege, pa kada se tužba i podnosi, donesena odluka ima samo deklaratorni karakter. Ništava odluka ne može se sanirati suglasnošću svih dioničara (udjeličara) pa se kao takva ne smije niti provoditi.

Iako pravni poredak ništavu odluku ne priznaje i po njoj izostavlja pravne učinke, ne bi se moglo reći da takva odluka ne postoji jer zakonodavac ipak iznimno predviđa kada se takvoj odluci može priznati pravni učinak. Za to se moraju ispuniti dodatne zakonske pretpostavke.

Takve iznimke čine ustupak pravnoj sigurnosti kada bi veća šteta nastala ako se takvoj odluci ne prizna pravni učinak, nego obratno. Tu je već riječ o posebnosti u tretiranju odluke skupštine kao pravnog posla po pravu društava u odnosu na obvezno pravo, što je bitno različito.

Pritom ništavnost odluke glavne skupštine ne treba miješati s ništavnošću odluke drugih organa društva, npr. uprave i nadzornog odbora. Od ništavnosti i pobojnosti odluke glavne skupštine moramo razlikovati i ništavnost i pobojnost pojedinog glasa. Takve odluke ipak mogu posredno utjecati i na odluku skupštine ako između njih postoji uzročna veza.

Odluke glavne skupštine ništave su u sljedećim slučajevima:

a) prema čl. 313. st. 4. ZTD-a ništava je odluka glavne skupštine koja je suprotna odluci o uvjetnom povećanju temeljnog kapitala društva. Pritom se na odgovarajući način primjenjuje čl. 304. rečenica 5. toga Zakona;

b) odluke o smanjenju ili povećanju temeljnog kapitala su ništave ako se povećanje temeljnog kapitala ne upiše u sudski registar u roku od 6 mjeseci od donošenja odluke o povećanju. Taj rok ne teče za vrijeme trajanja spora po tužbi za utvrđenje ništavnosti ili za pobijanje tako donesene odluke i dok se za to ne dobije odobrenje državnog organa ako je ono potrebno;

c) odluka koja je donesena na glavnoj skupštini koja nije sazvana na propisani način u čl. 277. st. 2. i 3. ZTD-a, osim ako su na njoj sudjelovali svi dioničari. Tako prema čl. 277. st. 2. ZTD-a glavnu skupštinu saziva uprava koja o tome odlučuje običnom većinom glasova. Za donošenje odluke o sazivanju glavne skupštine ovlaštene su osobe koje su u sudskom registru upisane kao članovi uprave. Pritom se ne dira u pravo ostalih osoba koje su prema ZTD-u i Statutu društva ovlaštene sazivati glavnu skupštinu. Prema čl. 277. st. 3. ZTD-a poziv za glavnu skupštinu objavljuje se u glasilu društva, a odluka glavne skupštine mora sadržavati: tvrtku i sjedište društva, vrijeme i mjesto održavanja te uvjete koji se moraju ispuniti za sudjelovanje na glavnoj skupštini te za korištenje prava glasa.

U pozivu se mora navesti sadržaj odluke o sazivanju glavne skupštine. Od dana objave poziva za glavnu skupštinu u poslovnim prostorijama u sjedištu društva dioničarima se moraju izložiti godišnja financijska izvješća, izvješće o stanju društva, izvješće nadzornog odbora i prijedlog o uporabi dobiti kada su predmetom razmatranja ili odlučivanja navedeni akti na glavnoj skupštini. Svakom dioničaru na njegov zahtjev mora se staviti na raspolaganje preslik navedenih akata;

d) ako glavna skupština izmijeni godišnje financijsko izvješće koje je ispitao revizor, njezina odluka o utvrđivanju toga izvješća i odluka o uporabi dobiti imaju pravni učinak tek nakon što ih ispita revizor i o tome podnese izvješće bez rezervi. Zbog toga su takve odluke ništave ako revizor ne podnese izvješće bez rezerve u roku od 2 tjedna od dana njihova donošenja;

e) ako odluka glavne skupštine nije unesena u zapisnik na način propisan u čl. 286. st. 1., 2. i 4. ZTD-a. Tako se, prema st. 1. čl. 286. ZTD-a, svaka odluka glavne skupštine mora navesti u zapisniku kojega sastavlja javni bilježnik. Prema st. 2. istoga članka u zapisniku se navode mjesto i vrijeme održavanja glavne skupštine, ime i prezime javnog bilježnika te način i rezultat glasovanja i utvrđenja predsjednika o donesenim odlukama. Prema st. 4. navedenoga članka zapisnik s glavne skupštine potpisuje javni bilježnik, a nije potrebno da se navode i svjedoci;

f) ako odluka nije u skladu s biti društva ili ako se njezinim sadržajem čini povreda propisa kojima se isključivo ili pretežno štite interesi vjerovnika društva ili su doneseni radi zaštite javnog interesa;

g) ako je odluka protivna moralu društva;

h) ako je pravomoćnom presudom donesenom u povodu tužbe za utvrđenje ništavnosti odluka proglašena ništavom. Već je spomenuto da ništavnost ili pobojnost pojedinog glasa može utjecati na odluku glavne skupštine kada se dogodi da su glasovi pogrešno brojeni ili se nevažeći glas pribroji važećim glasovima, ili bi važeći glas bio izostavljen.

Dakle, iz navedenih odredbi čl. 355. ZTD-a zakonske razloge ništavnosti odluka glavne skupštine možemo podijeliti u tri osnovne skupine povreda:

-   na one koje se odnose na povredu propisa o obliku i postupku;

-   na one koje se odnose na materijalnopravne povrede odredaba ZTD-a i

-   na one koje se odnose na opće klauzule (čl. 355. st. 3. i 4. ZTD-a).

Povrede koje uzrokuju ništavnost u ZTD-u su decidirano navedene i čine numerus claussus (ograničeni broj povreda). U nastavnom izlaganju pobliže ćemo razmotriti te skupine povreda.

Odluka glavne skupštine je ništava:

• kada je protivna odluci o uvjetnom povećanju temeljnog kapitala društva (čl. 314. st. 1. ZTD-a);
• kada se odnosi na uporabu dobiti iz povećanja temeljnog kapitala iz sredstava društva i ne upiše se u sudski registar u roku od 3 mjeseca od njezina donošenja (čl. 338. st. 2. ZTD-a) ili se odnosi na smanjenje ili povećanje temeljnog kapitala ispod najniže svote temeljnog kapitala pri njegovom redovitom smanjenju, a ne upiše se u sudski registar u roku od 6 mjeseci od donesene odluke o povećanju (čl. 338. st. 2. ZTD-a);
• kada se odnosi na nesazivanje, neovlašteno sazivanje i neobjavljivanje sazivanja u glasilu društva, nenavođenju minimuma podataka koje treba navesti u objavi (čl. 277. st. 2. i 3. ZTD-a). Pritom ponovno napominjemo da povrede nema jedino ako su na glavnoj skupštini sudjelovali svi dioničari, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici;
• kada nije unesena u zapisnik te ako u zapisniku nije navedeno mjesto, vrijeme održavanja, ime i prezime javnog bilježnika, način i rezultat glasovanja;
• kada predsjednik glavne skupštine nije utvrdio da je odluka donesena (čl. 355. t. 2. u svezi sa čl. 286. st. 1., 2. i 4. ZTD-a). Zapisnik se mora voditi kada je nazočan i jedan član društva, bez obzira na to koliko društvo ima članova.

Nepoštivanje ostalih odredaba iz čl. 286. st. 3. ZTD-a odluku glavne skupštine ne čini ništavom, ali može biti razlogom za pobijanje takve odluke. Tako je odredba čl. 355. t. 2. u svezi sa čl. 286. st. 5. primjer koji upućuje na to kako nepoštivanje dostave određenih isprava sudu ne proizvodi pravni učinak ništavnosti i, protivno tome, nepoštivanje čl. 338. st. 2. i čl. 348. st. 2. ZTD-a upravo proizvodi takav učinak.

Ništave su odluke glavne skupštine koje su protivne:

• pravu dioničara na nove dionice kod povećanja temeljnog kapitala iz sredstava društva razmjerno njihovu sudjelovanju u temeljnom kapitalu. Tako, prema čl. 333. ZTD-a, dioničarima društva pripadaju nove dionice razmjerno njihovu sudjelovanju u dosadašnjem temeljnom kapitalu društva. Drukčija odluka glavne skupštine je ništava;
• odredbama ZTD-a i Statuta o izboru nadzornog odbora. Tako je, osim zbog razloga navedenih u čl. 355. t. 1., 2. i 5. ZTD-a, izbor članova nadzornog odbora ništav ako je nadzorni odbor sastavljen protivno odredbama Zakona i Statuta, ako glavna skupština u nadzorni odbor izabere više članova nego je to određeno zakonom ili Statutom i ako izabrana osoba u vrijeme početka razdoblja za koje je izabrana ne ispunjava Zakonom propisane uvjete;
• odredbama ZTD-a o utvrđivanju godišnjeg obračuna i podjeli dobiti. Tako je, prema čl. 220. st. 1. ZTD-a, neto dobit ostvarenu u poslovnoj godini društvo dužno najprije uporabiti za pokriće gubitka prenesenog iz prijašnjih godina, za unos u zakonske rezerve, za unos u rezerve za vlastite dionice ako ih je društvo steklo ili ih namjerava steći i za unos statutarne rezerve ako ih društvo ima. Kod sastavljanja godišnjih financijskih izvješća društvo mora poštivati navedene odredbe.
  Prema odredbi čl. 359. st. 1. ZTD-a, osim onoga što je propisano za ništavnost svake odluke glavne skupštine, odluka o utvrđivanju godišnjih financijskih izvješća ništava je iz daljnje navedenih razloga u t. 1., 2. i 3. ovoga članka, a prema st. 2. ovoga članka ništavnost odluke glavne skupštine o utvrđenju godišnjih financijskih izvješća, kao i ništavnost odluka uprave i nadzornog odbora o utvrđenju tih izvješća imaju za posljedicu ništavnost odluke glavne skupštine o uporabi dobiti donesene na temelju spomenutih ništavih odluka iz t. 1., 2. i 3. st. 1. čl. 359. ZTD-a;
• ako su prekoračile ovlasti glavne skupštine, npr. donošenja odluke o vođenju poslova iz djelokruga uprave.

U čl. 355. t. 3. i 4. utvrđene su četiri opće klauzule prema kojima su odluke glavne skupštine ništave:

• ako nisu u skladu s biti društva, npr. odluka kojom bi se isključivalo pravo glasa dioničaru koji nije glasovao prema uputama društva, odluke kojima se smanjuju dodatne obveze određene statutom ili odluke koje su same sebi kontradiktorne i sl.;
• ako se njihovim sadržajem čini povreda propisa kojima se isključivo ili pretežno štite interesi vjerovnika. To će biti npr. povreda koja se odnosi na smanjenje temeljnog kapitala (čl. 342. i 351. ZTD-a), zaštita vjerovnika pri prestanku ugovora o vođenju poslova ili odluka o prijenosu dobitka (čl. 490. ZTD-a), zaštita vjerovnika priključnog društva (čl. 505. ZTD-a), slučajevi zaštite vjerovnika društava koja se pripajaju (čl. 523. ZTD-a), zaštita vjerovnika pri preoblikovanju društva (čl. 563. ZTD-a).
  Iako to nije ZTD-om izričito rečeno, članci toga Zakona o zabrani vraćanja dioničarima uplaćenih svota i obećanje ili plaćanje kamata na ulog (čl. 217. ZTD-a), o uporabi dobiti (čl. 220. st. 4. i 5. ZTD-a), stjecanje vlastitih dionica (čl. 233. ZTD-a) i sl. pripadaju propisima koji također služe za zaštitu vjerovnika društva;
• ako su protivne propisima koji su doneseni zbog zaštite javnog interesa. Pojam javnog interesa u izloženom smislu obuhvaća pravni interes uopće, kao dio pravnog poretka te ujedno zaštitu javnog interesa u samom društvu. Po svojem sadržaju u širem smislu povreda propisa koji štite javni interes iz st. 3. čl. 355. ZTD-a praktički se odnosi na opću klauzulu o ništavnosti ugovora (pravnog posla) iz čl. 103. st. 1. ZOO-a, a posebno ako tome dodamo st. 4. čl. 355. ZTD-a koji govori o ništavnosti odluke glavne skupštine zbog protivnosti moralu.
  Glede zaštite javnog interesa u samom društvu i u odnosima društva prema trećim osobama, gotovo da su sve odredbe ZTD-a tako postavljene da štite dioničko društvo i javne interese;
• ako su suprotne moralu. Pod moralom se drže dobri poslovni običaji. Odluka glavne skupštine protivna je dobrim poslovnim običajima ako se njome vrijeđaju norme poslovnog morala. Zloporaba vlasti, povreda načela povjerenja ili načela jednakog postupanja nisu same po sebi protivne društvenom moralu. Pritom mora postojati još dodatni činitelj koji se ogleda u svjesnom nanošenju štete vjerovnicima društva.

No iz odredaba čl. 355. ZTD-a proizlazi da je u nekim slučajevima ništavnost odluke glavne skupštine konkretizirana samim Zakonom, a da je tzv. općim klauzulama o ništavnosti prepušteno sudu da o tome da svoju ocjenu. Uspoređujući ovaj članak sa čl. 360. ZTD-a kada je odluka donesena protivno Zakonu i Statutu, očito je da je ništavnost posrijedi samo u osobito teškim slučajevima povreda, a posebno kada se one odnose na opće klauzule o ništavnosti.

Prema odredbi čl. 109. ZOO-a sud na ništavnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, pa i državni odvjetnik. Prema čl. 110. ZOO-a pravo na isticanje ništavnosti ne gasi se. Prema čl. 112. st. 1. ZOO-a ugovorna strana u čijem je interesu ustanovljena pobojnost može tražiti da se ugovor poništi. Ništavnost odluke i njezino poništenje bez obzira na sličnost termina nije isto.

Prema čl. 364. st. 1. ZTD-a ako sud pravomoćnom presudom utvrdi da je odluka glavne skupštine ništava, ona djeluje prema svim dioničarima i članovima uprave i nadzornog odbora čak i onda ako nisu bili stranke u postupku.

To, pak, znači da je odluka glavne skupštine ništava i kada je takvom utvrdi sud, odnosno kada je takvom proglasi sud pravomoćnom presudom donesenom u postupku u povodu tužbe za utvrđenje ništavnosti odluke.

Prema čl. 356. st. 1. ZTD-a nakon što se odluka glavne skupštine upiše u sudski registar, ne može se pozivati na njezinu ništavnost iz razloga navedenih u čl. 355. t. 2. ovoga Zakona, tj. ako nije unesena u zapisnik na način opisan u čl. 286. st. 1., 2. i 4. ZTD-a.

Prema st. 2. ovoga članka ako je odluka glavne skupštine ništava iz razloga navedenih u čl. 355. t. 1., 3. i 4. Zakona, odnosno ako je odluka donesena na glavnoj skupštini koja nije sazvana na način propisan u čl. 277. st. 2. i 3. ZTD-a, osim ako su na njoj sudjelovali svi dioničari, ako odluka na njoj donesena nije u skladu s biti društva ili ako je suprotna moralu, na ništavnost se ne može pozivati nakon proteka roka od 3 godine od njezina upisa u sudski registar. Ako je u vrijeme isticanja toga roka u tijeku spor u povodu tužbe za utvrđenje odluke ništavom, rok se produljuje sve dok se o tužbi pravomoćno ne odluči ili dok se spor ne okonča na neki drugi način. Ako je odluka glavne skupštine ništava prema odredbi čl. 355. t. 1. ZTD-a zbog postupanja protivno odredbi čl. 277. st. 5. ovoga Zakona, odnosno ako su dioničari društva poimenično poznati, glavna se skupština može sazvati preporučenim pismom, pri čemu se dan odašiljanja pisma drži danom objave poziva pa se na njezinu ništavnost ne može pozivati ako se s njom suglase dioničari koji nisu bili uredno pozvani na glavnu skupštinu.

U st. 3. istoga članka predviđeno je da se odredbe st. 2. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuju i u slučajevima iz čl. 338. st. 2. te čl. 348. st. 2. ovoga Zakona, ako odluka nije bila pravodobno upisana u sudski registar.

Nakon donesenih odluka glavne skupštine, one se trebaju realizirati. Kako trgovačko društvo ne bi bilo u trajnoj neizvjesnosti glede mogućnosti da se donesene odluke mogu poništiti, zakonodavac je zbog sigurnosti društva i pravnog prometa odredio da se na ništavnost ne može nitko pozivati kada se donesene odluke upišu u sudski registar, iako postoji osnovno pravilo da su donesene ništave odluke ništave od samog početka (donošenja). Na ništavnost odluka glavne skupštine društva koje se upisuju u sudski registar registarski sud ipak pazi i po službenoj dužnosti, pa je za očekivati da će odbiti upis takvih odluka u sudski registar.

Navedene odredbe čl. 356. ZTD-a određuju uvjete konvalidiranja tako donesenih ništavih odluka. Doduše, to će biti samo u iznimnim slučajevima, pa tada govorimo o konvalidiranju ništavih odluka posebne vrste prema samom Zakonu. To, pak, znači da kada se ispune navedene zakonske pretpostavke, nije potrebno provoditi nikakve druge radnje ili postupak da bi se prvobitno ništava odluka mogla primijeniti.

Kako su prema prethodno izloženom razlozi ništavnosti različiti, to su i uvjeti i razlozi konvalidacije (osnaženja) različiti. Budući da su odredbe čl. 356. ZTD-a prisilne naravi, konvalidacija je predviđena samo za one odluke glavne skupštine koje je zakonodavac izričito naveo, što znači da u ostalim slučajevima konvalidacija nije dopuštena (npr. čl. 313. st. 4. i čl. 355. st. 5. ZTD-a).

Uprava društva mora bez odgađanja nakon održane skupštine registarskom sudu dostaviti primjerak zapisnika s prilozima (čl. 286. st. 5. ZTD-a). U sudski registar upisuju se samo određene odluke čiji je upis Zakonom predviđen, npr. odluka o promjeni Statuta društva, povećanju ili smanjenju temeljnog kapitala, promjeni djelatnosti, tvrtke i dr. Pritom valja naglasiti da i registarski odjel suda upisa kontrolira jesu li odluke glavne skupštine koje se upisuju u sudski registar u skladu sa ZTD-om, ostalim propisima i Statutom društva, odnosno s društvenim ugovorom.

U slučajevima vezanim uz ništavnost odluka glavne skupštine, one se mogu razmatrati u dva različita smjera: kroz rješavanje sporova u povodu tužbi za utvrđenje ništavnosti odluka glavne skupštine te u postupcima u povodu upisa takve odluke u sudski registar. U ovom drugom slučaju registarski sud mora ex lege za svaku donesenu odluku glavne skupštine koja se upisuje u sudski registar utvrditi je li suglasna ZTD-u, ostalim pratećim propisima i Statutu društva, odnosno društvenom ugovoru, javnom interesu i poslovnom moralu. Registarski sud također će utvrditi je li odluka donesena prema postupku koji propisuju Zakon i Statut, pa ako utvrdi da je odluka ništava jer je prouzročena kršenjem neke propisane zabrane manjeg ili većeg intenziteta, odlučit će o upisu takve odluke.

Za konvalidaciju ništave odluke upisa u sudski registar nije važnosti ima li upis konstitutivno ili deklaratorno značenje. No kako je u pravilu riječ o konstitutivnim upisima u sudski registar, nema praktične opasnosti da bi ništava odluka skupština mogla proizvesti pravne učinke prije njezinog upisa.

Prema čl. 357. st. 1. ZTD-a ništavnost se može isticati tužbom i na bilo koji drugi način.

Prema st. 2. ovoga članka ako dioničar, uprava ili član uprave ili nadzornog odbora podignu (podnesu) tužbu protiv društva za utvrđenje ništavnosti odluke glavne skupštine, na to se na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 363. st. 2., 3. i 4. i čl. 364. ovoga Zakona. To znači da se primjenjuju odredbe o tužbi za pobijanje kao i pravni učinci pobijanja koji su određeni navedenim odredbama.

Stavak 3. istoga članka navodi da, osim slučajeva iz čl. 356. ZTD-a koji govori o uklanjanju ništavnosti (konvalidaciji odluka glavne skupštine), ništava odluka glavne skupštine nema pravni učinak, što je opće pravilo.

I konačno, st. 4. ovoga članka navodi da se ono što se od društva stekne na temelju ništave odluke glavne skupštine, mora vratiti društvu i nadoknaditi mu troškove nastale u svezi s time.

Tužba se podiže (podnosi) protiv društva, a društvo zastupaju uprava i nadzorni odbor. Ako tužbu podnese uprava ili neki njezin član, društvo zastupa nadzorni odbor, a ustane li tužbom neki član nadzornog odbora, društvo zastupa uprava (čl. 363. st. 2. ZTD-a). Uprava u glasilu društva mora bez odgađanja objaviti da je tužba podnesena i za kada je zakazano ročište glavne rasprave (čl. 363. st. 4. ZTD-a).

Prema čl. 364. st. 1. ZTD-a ako sud pravomoćnom presudom utvrdi da je odluka glavne skupštine ništava, ona djeluje prema svim dioničarima i članovima uprave i nadzornog odbora čak i kada nisu bili stranke u tom postupku. Uprava mora presudu bez odgađanja dostaviti registarskom sudu. Ako je u sudskom registru bila upisana odluka koja je oglašena ništavom, mora se upisati i presuda. Upis presude u sudski registar mora se objaviti na isti način kako se objavljuje i odluka.

Prema st. 2. ovoga članka ako je odlukom mijenjan statut, sudskom registru uz presudu treba dostaviti i potpuni tekst statuta ovjeren od javnog bilježnika koji potvrđuje da su u njemu uzeti u obzir presuda i sve dosadašnje izmjene Statuta.

Osim slučajeva iz čl. 356. ZTD-a, ništava odluka glavne skupštine nema pravni učinak (čl. 357. st. 3. ZTD-a). To, pak, znači da nakon što se odluka glavne skupštine upiše u sudski registar, ne može se više pozivati na njezinu ništavnost iz razloga navedenog u čl. 355. t. 2. ZTD-a, tj. ako odluka nije unesena u zapisnik na način propisan u čl. 286. st. 1. i 2. ZTD-a.

Ako je odluka glavne skupštine ništava iz razloga navedenih u čl. 355. t. 1., 3. i 4. ZTD-a, na ništavnost se ne može pozivati nakon proteka 3 godine od njezinog upisa u sudski registar. Ako je u vrijeme isticanja tog roka u tijeku spor u povodu tužbe za utvrđenje odluke ništavom, rok se produljuje sve dok se o zahtjevu za utvrđenje ništavnosti pravomoćno ne odluči ili dok se spor ne riješi na neki drugi način kako je već u prethodnom izlaganju rečeno.

Ono što se od društva stekne na temelju ništave odluke glavne skupštine, mora se vratiti društvu i nadoknaditi mu troškove u svezi s tim stjecanjem. Ovdje se očito primjenjuju opće odredbe ZOO-a iz čl. 104. koje govore o pravnim posljedicama ništavnosti.

Prema čl. 358. ZTD-a, osim iz razloga iz čl. 355. t. 1., 2. i 5. ovoga Zakona, izbor članova nadzornog odbora je ništav u slučaju:

• ako je nadzorni odbor sastavljen protivno odredbama Zakona ili Statuta društva;
• ako glavna skupština u nadzorni odbor izabere osobu koja nije bila predložena u skladu sa Zakonom ili Statutom;
• ako glavna skupština izabere u nadzorni odbor više članova nego što je to određeno Zakonom ili Statutom i
• ako izabrana osoba u vrijeme početka razdoblja za koje je izabrana ne ispunjava ovim Zakonom propisane uvjete za člana nadzornog odbora.

Prema čl. 359. st. 1. ZTD-a, osim onoga što je propisano za ništavnost svake odluke glavne skupštine, odluka o utvrđivanju godišnjih financijskih izvješća ništava je još i iz sljedećih razloga:

• ako je sadržaj godišnjih financijskih izvješća suprotan propisima kojima se isključivo ili pretežito štite interesi vjerovnika društva;
• ako nije obavljena revizija godišnjih financijskih izvješća koja se obavlja u skladu sa Zakonom ili to nisu obavile za to ovlaštene osobe;
• ako pri izradi godišnjih financijskih izvješća nisu poštovane odredbe Zakona ili Statuta o unosu sredstava u rezerve i korištenju sredstava iz njih.

Prema st. 2. ovoga članka ništavnost odluke glavne skupštine o utvrđenju godišnjih financijskih izvješća, kao i ništavnosti odluka uprave i nadzornog odbora o utvrđenju tih izvješća imaju za posljedicu ništavnost odluke glavne skupštine o uporabi dobiti donesene na temelju spomenutih ništavih odluka.

Stavak 3. istoga članka predviđa da su iz razloga navedenih u st. 1. ovoga članka ništave i odluke uprave i nadzornog odbora kojima se utvrđuju godišnja izvješća.

Navedene odredbe čl. 358. i 359. ZTD-a predstavljaju posebne propise u odnosu na odredbe čl. 355. ZTD-a jer se njima posebno reguliraju navedeni slučajevi ništavnosti.

Tako je odluka glavne skupštine ništava, osim onih razloga iz čl. 355. ZTD-a, ako je izabrani član nadzornog odbora već član uprave društva ili član nadzornog odbora u deset drugih društava ili je, pak, osoba koja ne ispunjava uvjete iz čl. 239. st. 2. ZTD-a. Odluka glavne skupštine je ništava ako je nadzorni odbor sastavljen protivno odredbama Zakona i Statuta, kada je manji od tri člana ili je broj članova paran (čl. 254. st. 1. ZTD-a), ili ako je za člana nadzornog odbora izabrana pravna ili fizička osoba koja nije potpuno poslovno sposobna (čl. 255. st. 1. ZTD-a). Odluka glavne skupštine može biti ništava ako ona za člana nadzornog odbora izabere osobu koja nije bila predložena u skladu sa Zakonom i Statutom društva ili ako je takva osoba već član uprave ovisnog društva ili član uprave drugog kapitala društva u čijem se nadzornom odboru nalazi član uprave društva (čl. 255. st. 2. t. 3. i 4. ZTD-a), ili ako nije valjano objavljen prijedlog dnevnog reda glavne skupštine na kojoj se treba birati nadzorni odbor (čl. 280. st. 3. i 4. ZTD-a).

Kako članove nadzornog odbora osim glavne skupštine mogu imenovati ili birati i određeni dioničari, odnosno zaposlenici kada je to Zakonom ili Statutom predviđeno, to se čini po posebnim propisima ili prema Statutu društva u sklopu ovlaštenje iz tih propisa.

Tužbu protiv društva za poništenje izbora člana nadzornog odbora mogu podnijeti svaki dioničar, uprava te članovi uprave i nadzornog odbora bez obzira na to jesu li ujedno i dioničari (čl. 358. st. 2. u svezi sa čl. 357. st. 1. ZTD-a).

Jednako kao kod ništavnosti izbora članova nadzornog odbora, i ništavnost odluke o prihvaćanju godišnjih financijskih izvješća predstavlja poseban propis kojim je regulirana ništavnost u navedenim slučajevima, osim razloga ništavnosti iz čl. 355. ZTD-a.

Pobojna odluka glavne skupštine je ona koja zbog toga što je protupravna nije i ništava prema samom Zakonu o trgovačkim društvima. Stoga postojanje razloga za pobijanje takve odluke nema neposredan pravni učinak glede njezine valjanosti. Takva odluka je opstojna i proizvodi pravni učinak sve dok se uspješno ne poništi ili dok ne prestane mogućnost njezinog pobijanja.

Razlika između ništavnosti i pobojnosti odluke glavne skupštine ogleda se u razlozima zbog kojih je odluka ništava ili pobojna. Ako postoje povrede pravnog poretka koje Zakon kvalificira kao posebno teške polazeći primarno od interesa dioničara, članova organa društva i vjerovnika te općeg interesa, pravne posljedice takvih povreda uzrokuju ništavnost odluke. Protivno, ako je riječ o povredama koje se s obzirom na spomenuta mjerila drže manje teškima, pravne posljedice tih povreda uzrokuju pobojnost odluke. Kako su teške povrede koje uzrokuju ništavnost pojedinačno naznačene Zakonom o trgovačkim društvima (numerus clausus), sve ostale povrede na koje Zakon upućuje uzrokuju pobojnost odluke.

Kraj takvog stanja stvari neka odluka glavne skupštine može istodobno biti ništava i pobojna jer u sebi uključuje obje vrste povreda. Zbog toga je moguće postaviti zahtjev za utvrđenje njezine ništavnosti i pobojnosti ili samo ništavnosti ili pobojnosti. Konačni ishod spora u navedenim slučajevima rezultira istim pravnim posljedicama, a one su da takva odluka ne proizvodi očekivane pravne učinke.

Drugim riječima, sud će u takvom sporu ispitivati jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski razlozi zbog kojih je odluka ništava, kao i to jesu li tako izneseni razlozi oni zbog kojih je odluka ujedno i pobojna. Kada se traži utvrđenje samo ništavnosti ili samo pobojnosti odluke, sud će utvrđivati okolnosti koje upućuju samo na njezinu ništavnost ili samo na njezinu pobojnost. No ipak, takve razlike između zahtjeva za utvrđenje ništavnosti i pobojnosti odluke postoje u nekim drugim pitanjima.

Tako u odnosu na ništavnost odluke glavne skupštine broj ovlaštenika, sredstva koja se mogu koristiti za pobijanje odluke i vrijeme u kojem se to može učiniti su ograničeni. To je zbog toga što se u interesu pravne sigurnosti kod povreda koje nisu tako teške naravi ne može dopustiti neograničena neizvjesnost glede valjanosti (pendentnosti) odluka glavne skupštine. Pobojna odluka od svoga donošenja pa sve dok se ne poništi ipak proizvodi pravni učinak i na temelju nje nastaju daljnji pravni odnosi koji su pobojnošću odluke ugroženi, zbog čega je i postavljena granica u mogućnosti traženja njezinog pobijanja.

Zakon o trgovačkim društvima propisuje razloge zbog kojih se može pobijati odluka glavne skupštine i tražiti njezino poništenje, određuje krug ovlaštenika na pobijanje, propisuje pravna sredstva kojima se to može učiniti te pravne učinke takvog pobijanja.

Već smo naveli da su razlozi za ništavnost odluke glavne skupštine propisani Zakonom o trgovačkim društvima kao numerus clausus (točno označen broj) pa, osim slučajeva navedenih u čl. 355., 358. i 359. ZTD-a te brisanja ništave odluke koja je upisana u sudski registar prema Zakonu o sudskom registru, drugih slučajeva ništavnosti nema. Razlozi za ništavnost odluke ograničeni su samo na teške povrede propisa te se mogu podijeliti:

• na propuste učinjene u sazivanju glavne skupštine;
• na formalne propuste učinjene na glavnoj skupštini;
• na materijalnopravne razloge zbog kojih bi bio ništav svaki pravni posao;
• na sudske odluke i provedbu odluka suda o brisanju upisa odluke glavne skupštine u sudski registar ili upisa obavljenog na temelju takve odluke te
• na posebne slučajeve ništavnosti.

Svaki od navedenih razloga ima svoje osobitosti po kojima se razlikuje od ostalih, ali je svima zajednička pravna posljedica, a to je ništavnost odluke. Razlike, pak, u posljedicama moguće su samo s obzirom na neke posebne okolnosti. Tako, primjerice, brisanje odluke glavne skupštine u sudskom registru ima neke posebne pravne učinke prema trećim osobama koje su u dobroj vjeri.

No pobijanje odluke glavne skupštine čini se ako je odluka donesena protivno zakonu, statutu društva ili društvenom ugovoru (čl. 360. st. 1. ZTD-a). To dovodi do daljnje podjele razloga za pobijanje unutar svake skupine razloga. Tako formulacija "ako je donesena protivno zakonu ili statutu" upućuje na pobojnost u slučaju počinjenih postupovnih ili materijalnopravnih pogrešaka pri donošenju odluke. Razumijeva se da će to biti slučaj ako nije riječ o povredi koja uzrokuje ništavnost odluke kada je ona ništava već u trenutku donošenja. Pod pojmom zakona razumijevaju se norme koje su sadržane u zakonima, uredbama i drugim podzakonskim aktima, kao i nepisana načela koja se primjenjuju u trgovačkim društvima kapitala. Pod zakone pripadaju ne samo oni koji uređuju pravo društva nego i svi oni koji se tiču djelovanja društva čija je glavna skupština donijela odluku. Da bi povreda takvog propisa bila razlog za pobijanje odluke glavne skupštine, potrebno je prosuditi o kojem je propisu riječ i da li takav propis nešto nalaže, zabranjuje ili dopušta.

Po prirodi stvari pod spomenuta načela (pravila) kojima se ograničava autonomija u uređenju pitanja glede kojih glavna skupština donosi odluke ne pripadaju poslovni običaji (uzance) jer oni ne predstavljaju ograničenja stranačkoj autonomiji ni u trgovačkim ugovorima. Tako ni donošenje odluke protivno ugovorima koje je sklopilo društvo ili njegovi dioničari nije razlog za njezino pobijanje. Pitanje može biti važno kod ugovora sklopljenih između dioničara o vezivanju glasova. Povreda tih ugovora ne može biti osnova (razlog) za pobijanje osim u iznimnim slučajevima.

Prema st. 2. čl. 36. ZTD-a odluka glavne skupštine može se pobijati i zbog toga što je dioničar glasovanjem na glavnoj skupštini pokušao za sebe ili za nekoga drugog postići korist na štetu društva ili drugih dioničara, a to se postiže pobijanom odlukom. To ne vrijedi onda ako se tom odlukom drugim dioničarima primjereno nadoknađuje šteta koja im se njome nanosi.

Prema st. 3. istoga članka odluka glavne skupštine ne može se pobijati zbog toga što su povrijeđene odredbe čl. 284. ZTD-a te prema st. 4. navedenoga članka za pobijanje odluke glavne skupštine koja se temelji na tome da je bilo uskraćeno davanje obavijesti nije od značenja ako glavna skupština ili dioničari izjave da odbijanje da se daju obavijesti nije utjecalo na donošenje odluke.

Propise o pobijanju treba primijeniti i na pobijanje odluka posebnih skupština (periodičnih, izvanrednih i dr.) društva. Pritom je ništava odluka ništava i bez tužbe i sudske presude, dok je pobijanje odluke moguće samo u postupku pred sudom u povodu tužbe za njezino poništenje. To je stoga što samo pravomoćna odluka suda pobojnu odluku može definitivno poništiti.

Značajno je da Zakon o trgovačkim društvima ne propisuje konkretne razloge pobojnosti odluke glavne skupštine kao što je to učinio u slučajevima ništavnosti. Zakonodavac je samo odredio opću klauzulu na temelju koje je moguće pobijati sve odluke glavne skupštine za koje se opravdano i osnovano pretpostavlja da su protivne zakonu ili statutu (čl. 360. st. 1. ZTD-a).

Osim navedene opće klauzule ZTD-a, u cit. st. 2. i 4. čl. 360. navode se još i posebni razlozi za pobijanje za koje se drži da su dovoljno značajni da se trebaju i posebno istaknuti, primjerice u slučaju kada dioničar glasovanjem želi postići neku korist za sebe ili drugoga, potom odluke koje se temelje na tome da je bilo uskraćeno davanje obavijesti (st. 4. čl. 360. ZTD-a), odluke o uporabi dobitka (čl. 365. ZTD-a) i odluke o povećanju temeljnog kapitala (čl. 366. ZTD-a).

Odluka glavne skupštine koja je donesena protivno zakonu ili statutu ogleda se u povredi propisa o postupku ili povredi materijalnopravnih odredaba zakona ili statuta.

Pretpostavlja se uzročna veza između nedostataka (propusta) u postupku i odluke glavne skupštine te pritom nije potreban i čvrsti dokaz o uzročnoj vezi. Dovoljna je samo vjerojatnost da nedostatak u postupku utječe na učinak odluke (tzv. potencijalna uzročnost). Pritom se novija shvaćanja ne zadovoljavaju kriterijima potencijalne uzročnosti glede pobijanja odluka zbog nedostataka u postupku, nego se zahtijeva sveobuhvatna procjena obilježja povreda, s time da nedostatak mora biti bitan (značajan) za posljedice koje pogađaju dioničara.

U praksi inozemnih sudova primjenjuju se oba kriterija, a svaki se kriterij ustalio za određenu skupinu povreda. No za naše pravo treba dodati da u slučajevima kada su povrede zakona ili statuta takve naravi da se ne mogu ustvrditi bitnima, odnosno da su povrede beznačajne, sud ih neće uzeti u obzir.

Već smo naveli da se uloga suda u slučajevima vezanima uz ništavnost odluke glavne skupštine ogleda u dva smjera: u rješavanju sporova u povodu tužbe za utvrđenje odluke ništavom (poništenjem odluke) te u postupcima i radnjama u povodu upisa u sudski registar te pritom ulogu registarskog suda.

Povrede postupka mogu se opet sistematizirati u nekoliko skupina, kao što su:

• pogreške u glasovanju i utvrđivanju rezultata. Te se povrede ogledaju osobito u pogledu brojenja glasova, na pribrajanju nevažećih glasova, odnosno neuzimanju u obzir važećih glasova. U tom slučaju postoji potencijalna uzročnost, što znači da je dovoljna činjenica da je takva pogreška počinjena pa da zbog toga postoje razlozi za pobijanje. No ako se ipak ustanovi da je pri glasovanju potrebna većina postignuta bez obzira na postojeće propuste, donesena odluka bi bila valjana jer tako utvrđeni nedostatak ne bi na nju mogao djelovati;
• kod neopravdanog uskraćenja prava dioničarima na obaviještenost (čl. 308. st. 5. ZTD-a) primjenjuje se kriterij potencijalne uzročnosti. Stoga bi bile bez pravnog učinka izjave skupštine ili većine dioničara da odbijanje davanja obavijesti dioničarima nije utjecalo na donošenje odluka glavne skupštine (čl. 360. st. 4. ZTD-a) jer nitko ne može biti sudac u vlastitim stvarima. Zbog toga sud može utvrđivati bez obzira na izjave skupštine ili većine dioničara da nije bilo relevantne povrede postupka pa da zbog toga nema ni uvjeta za poništenje odluke glavne skupštine. Stoga će se sud morati staviti u ulogu objektivnog promatrača glede značenja i utjecaja uskraćivanja obavijesti dioničarima kojima su mogli utjecati na donošenje odluke koja je predmetom pobijanja. To je zato što je to jedan od oblika zaštite manjinskih dioničara (manjine pred većinom).

Zbog toga povrede propisa koji reguliraju postupak za zaštitu manjinskih dioničara moraju biti držane kao apsolutni razlog za pobijanje, što znači da je pobijanje u takvim slučajevima uvijek opravdano. To su, primjerice, povrede odredaba o pravu dioničara na sudjelovanje u raspravi na glavnoj skupštini jer bi, u protivnom, ostali bez zaštite koja je baš njima namijenjena. Na ostale povrede postupka, kao što su povrede u svezi s pripremanjem glavne skupštine, objave dnevnog reda, provođenje same skupštine i radnje u svezi s time i dr., sud će primijeniti kriterije koji odgovaraju konkretnoj povredi, s time da povrede propisa o postupku koje su bez stvarnih posljedica neće uzeti u obzir.

Razlozi za pobijanje mogu postojati i zbog toga što odluke glavne skupštine po svojem sadržaju nisu u skladu sa ZTD-om, drugim zakonskim propisima ili statutom društva ili društvenim ugovorom. Povreda se može odnositi na određeni propis, npr. pravo glasa (čl. 109. i 291. ZTD-a), ali i na neko opće načelo, kao što je tretiranje jednakog položaja dioničara. Dakle, odluka glavne skupštine može se pobijati ako je protivna bilo kojoj prisilnoj odredbi zakona, a takva povreda nije razlog za ništavnost odluke.

Kod manje bitnih povreda temeljnih propisa, u dvojbi je li riječ o ništavnosti ili pobojnosti odluke glavne skupštine, treba držati da je riječ o pobojnosti, a, kako je već rečeno, pravne posljedice su slične, ali nisu iste.

Odredba st. 2. u odnosu na st. 1. čl. 360. ZTD-a predstavlja, kao što je istaknuto, poseban razlog za pobijanje u odnosu na opću klauzulu. Koju će soluciju ovlaštenik izabrati, ovisi o činjeničnom stanju i s kakvim dokazima raspolaže za potkrjepu pravno relevantnih činjenica prije pokretanja postupka. Pritom se posebna norma st. 2. čl. 360. ZTD-a može primijeniti ako je dioničar s nakanom koristeći se svojim pravom glasa na skupštini pokušao za sebe ili drugoga pribaviti neku posebnu korist, a ta korist mora biti takva da se njome nanosi šteta društvu ili drugim dioničarima. Šteta doista mora i nastupiti, a glede ostvarivanja koristi bitna je nakana postizanja prednosti, a ne i obujam same koristi. Pritom odluka glavne skupštine mora biti takva da doista omogućuje postizanje takvog cilja. No to se pravilo ne primjenjuje ako se tom odlukom primjereno nadoknađuje šteta drugim dioničarima koja im se odlukom nanosi.

Svrha ovoga posebnog propisa o pobojnosti odluke glavne skupštine je u tome da se veliki dioničari pripriječe da pomoću većine glasova steknu prednost koja ide na štetu društva ili drugih dioničara. Iako ova odredba služi zaštiti manjinskih dioničara, njezina primjena u praksi je beznačajna. To je zato što je primjena te odredbe višestruko uvjetovana jer je pri tumačenju pojedinih pojmova teško odrediti njihovu kvalifikaciju, npr. "postići korist", "na štetu društva", a poglavito "primjerna nadoknada dioničarima" i sl. Stoga je ovlaštenicima osim ovih posebnih razloga pobojnosti odluke u slučaju dileme uvijek na raspolaganju i opća klauzula iz st. 1. čl. 360. ZTD-a.

Prema čl. 361. ZTD-a odluka glavne skupštine ne može se pobijati ako je ona potvrdi novom odlukom, a ta se nova odluka ne pobija u roku koji je propisan za pobijanje ili ako je tužba (tužbeni zahtjev) za pobijanje te odluke pravomoćno odbijena. Ako tužitelj ima pravni interes da se pobijana odluka poništi do donošenja nove odluke kojom je pobijana odluka bila potvrđena, može tražiti da se pobijana odluka poništi do donošenja nove odluke.

Navedenim odredbama određuju se uvjeti pobijanja odluka glavne skupštine koje su potvrđene istom takvom novom odlukom. Ako je nova odluka drukčija od prije donesene odluke, među njima nema povezanosti koja se zahtijeva i svaka se odluka tretira odvojeno glede tužbenih zahtjeva. Tada se prijašnja odluka više ne može pobijati. Pobijanje se ne može ostvariti ako je glavna skupština pobijanu odluku potvrdila novom odlukom i ta nova odluka nije pobijana u propisanom roku. Nova odluka ne može se pobijati ni u slučaju ako je tužba za pobijanje prijašnje odluke pravomoćno odbijena.

No tužitelj koji ima pravni interes da se pobijana odluka proglasi ništavom (poništenom) do donošenja nove odluke i kojom je potvrđena prijašnja, može postaviti zahtjev da se pobijana odluka za to vrijeme proglasi ništavom (poništenom). Pravi smisao ovoga zahtjeva tužitelja sastoji se u tome da prijašnja odluka glavne skupštine barem određeno vrijeme, tj. do donošenja nove odluke, ne proizvodi pravne učinke.

Dok tužbu radi utvrđenja ništavnosti odluke glavne skupštine, prema čl. 357. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima, mogu podići dioničar, uprava ili član uprave ili nadzornog odbora, na što se na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 363. i 364. toga Zakona, dotle, prema čl. 362. ZTD-a, odluke glavne skupštine mogu pobijati:

• dioničar koji je sudjelovao u radu glavne skupštine i svoje protivljenje odluci izjavio u zapisnik;
• dioničar koji nije sudjelovao u radu glavne skupštine jer mu pogrešno nije bilo dopušteno da u njemu sudjeluje, ako glavna skupština nije bila uredno sazvana ili predmet odlučivanja na glavnoj skupštini nije bio valjano objavljen;
• svaki dioničar u slučaju iz članka 360. st. 2. ovoga Zakona (kada je dioničar glasovanjem na skupštini pokušao za sebe ili drugoga postići korist na štetu društva ili drugih dioničara);
• uprava društva i svaki član uprave i nadzornog odbora ako bi provođenjem odluke učinili radnju koja je kažnjiva, nezakonita ili za koju bi morali odgovarati za štetu.

Navedenim odredbama izričito je određen krug ovlaštenika na pobijanje odluka glavne skupštine pod navedenim uvjetima, a time i na podizanje tužbe na poništenje takvih odluka.

Dioničarom na skupštini drži se i onaj dioničar koji nema pravo glasa, npr. imatelj povlaštene dionice bez prava glasa. Pritom je dovoljno da je sudjelovao u radu glavne skupštine i svoje protivljenje odluci izjavio na zapisnik, čime je ostavio mogućnost da pobija tako donesene odluke u nadležnom postupku. Bitno je naglasiti da svaki dioničar bez iskazanog protivljenja nema pravo na podnošenje pobojne tužbe. U slučaju da je dioničara na glavnoj skupštini zastupao punomoćnik, on može izjaviti protivljenje kao i dioničar na odluku glavne skupštine, ali ovlaštenik za podnošenje pobojne tužbe ostaje samo dioničar koji istom ili drugom punomoćniku može dati i ovlaštenje za podnošenje tužbe.

Dioničar koji nije bio nazočan radu glavne skupštine ima pravo pobijati odluku jedino ako glavna skupštine nije uredno sazvana ili ako predmet odlučivanja nije valjano objavljen, kao i onda kada mu je protupravno onemogućeno sudjelovanje na skupštini.

Ovlaštenje na podnošenje tužbe ima svaki dioničar, kako onaj koji je pokušao steći neku korist svojim glasovanjem tako i onaj koji drži da je pobijanom odlukom pretrpio štetu, dakle, i onaj koji nije izrazio svoje protivljenje na zapisnik, odnosno nije bio nazočan skupštini.

Jedina iznimka kada se traži kvorum dioničkog kapitala je kada dioničari žele pobijati odluku glavne skupštine u slučaju pobijanja odluke o uporabi dobiti. Tako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZTD-a tužbu za pobijanje odluke o uporabi dobiti društva mogu podići (podnijeti) dioničari čiji udjeli zajedno čine najmanje dvadeseti dio temeljnog kapitala društva i nadzorni odbor.

Za razliku od ovlaštenja na podnošenje tužbe za utvrđenje ništavnosti odluka glavne skupštine, na što je ovlašten svaki član uprave i nadzornog odbora (čl. 357. st. 1. ZTD-a), tužbu za pobijanje takve odluke može podnijeti samo uprava ili onaj član uprave ili nadzornog odbora koji bi provodeći takvu odluku počinio radnju kažnjivu i nezakonitu ili bi, pak, prema trećima mogao odgovarati za štetu (čl. 362. t. 5. ZTD-a). To znači da ovlašteni član uprave ili nadzornog odbora ne mora biti ujedno i dioničar (udjeličar) društva.

Uprava može pobijati odluku glavne skupštine jer predstavlja organ koji bi morao provesti pobojnu odluku glavne skupštine, ako se tome ne bi usprotivio upravo tužbom na pobijanje takve odluke.

No nadzorni odbor kao organ društva ne može podnijeti tužbu za pobijanje odluka glavne skupštine iz istih razloga zbog kojih ne može podnijeti ni tužbu za utvrđenje ništavnosti, osim u posebnom slučaju pobijanja odluke o uporabi dobiti društva (čl. 357. u svezi sa čl. 365. st. 2. ZTD-a).

Prema čl. 363. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima pobojna tužba mora se podići isključivo kod suda iz čl. 40. st. 1. ovoga Zakona, a to je trgovački sud na čijem se području nalazi sjedište društva upisanog u sudski registar u roku od 30 dana od donesene odluke. Ako je tužitelj bio nazočan na glavnoj skupštini na kojoj je odluka donesena, taj rok počinje teći od prvoga sljedećeg dana od dana kada je zaključena glavna skupština na kojoj je odluka donesena. Ako tužitelj (ovlaštenik za pobijanje) nije bio nazočan na glavnoj skupštini na kojoj je odluka donesena, rok počinje teći prvoga sljedećeg dana od dana kada je ovlaštenik mogao saznati za odluku.

Tužba se podiže protiv društva, a društvo zastupaju uprava i nadzorni odbor (tj. zajedno).

Ustane li tužbom uprava ili neki njezin član, društvo zastupa nadzorni odbor, a ako tužbom ustane neki član nadzornog odbora, društvo zastupa uprava (st. 2. čl. 363. ZTD-a).

Postupak po tužbi za pobijanje je hitan, a ako se o pobijanju vodi više postupaka, njih treba spojiti (st. 3. čl. 363. ZTD-a).

Uprava mora u glasilu društva bez odgode objaviti da je tužba podignuta i za kada je po tužbi zakazano ročište (st. 4. čl. 363. ZTD-a).

Sud može privremenom mjerom zaustaviti primjenu odluke za koju se tužbom traži da se utvrdi ništavom, ako je vjerojatno da bi se njezinim provođenjem društvu mogla počiniti nepopravljiva šteta (st. 5. čl. 363. ZTD-a).

U slučaju traženja utvrđenja ništavnosti odluka glavne skupština po podnesenoj tužbi i poništenja takvih odluka po pobojnoj, zakonodavac utvrđuje isključivu stvarnu nadležnost trgovačkog suda, a mjesnu nadležnost navedenog suda prema sjedištu upisa društva u sudski registar. To znači da se spor o ništavnosti ili pobojnosti odluka glavne skupštine ne može povjeravati nekom drugom sudu ili arbitraži, što se odnosi i na spajanje postupaka u kojima se traži utvrđenje ništavnosti ili pobojnosti (poništenja) odluka glavne skupštine. To ne znači da se u određenim slučajevima postupak po takvim tužbama ne može i razdvojiti iz opravdanih razloga (čl. 313. ZPP-a, Nar. nov., br. 53/91 - 117/03).

Rok za podizanje tužbe za pobijanje odluka glavne skupštine je 30 dana od donošenja odluke, i to za tužitelja koji je bio nazočan na sjednici na kojoj je odluka donesena i ako je svoje protivljenje izjavio u zapisnik. Taj rok počinje teći prvoga idućeg dana od dana zaključenja glavne skupštine (jer glavna skupština može trajati i više dana), a za tužitelja koji nije bio nazočan taj rok počinje teći od prvoga idućeg dana od kada je mogao saznati o zaključenju rada glavne skupštine.

Dokaz o tome kada je tužitelj kao ovlaštenik na podnošenje tužbe saznao za odluku mora dokazati sam tužitelj, a protudokaz o tome kada je tužitelj doista mogao saznati za odluku glavne skupštine ide na teret društva, npr. dostava pisane obavijesti društva dioničarima o donošenju odluke, objave u službenom glasilu društva, saslušanje svjedoka i dr.

Tužba za utvrđivanje ništavnosti odluka glavne skupštine ili po pobojnoj tužbi za njihovo poništenje isključivo se podnosi protiv društva, a društvo zastupaju uprava i nadzorni odbor (kolektivno zastupanje), što predstavlja iznimku jer, u pravilu, društvo zastupa uprava u ostalim slučajevima (čl. 241. st. 1. ZTD-a).

Tuži li društvo uprava ili neki njezin član, društvo zastupa nadzorni odbor, a ako tužbom ustane neki član nadzornog odbora (ne može tužbu podnijeti i nadzorni odbor, osim iznimno prema čl. 365. st. 2. ZTD-a), društvo zastupa uprava.

Postoji li više tužbi za utvrđenje ništavnosti ili pobojnosti odluka glavne skupštine, sve te postupke treba spojiti radi ekonomičnosti postupanja i jedinstvenog presuđenja. Postupak je hitan jer ništave i pobojne odluke treba što prije nadomjestiti pravovaljanim odlukama. Svrha objave je da se i drugi ovlaštenici mogu pridružiti tužbi.

Privremene mjere osiguranja mogu se odrediti suglasno odredbama Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96 - 173/03) uzimajući pritom u obzir i posebnu odredbu st. 5. čl. 363. ZTD-a u slučaju traženja ništavnosti ili pobijanja odluka glavne skupštine.

Pitanje vrijednosti predmeta spora u navedenim sporovima donedavno nije bilo regulirano pa su se, u pravilu, naznačivale simbolične vrijednosti radi plaćanja što nižih sudskih pristojbi. No sada je čl. 363.a) Zakona o trgovačkim društvima regulirano pitanje utvrđivanja vrijednosti spora u svim takvim premetima koji su u tijeku pred trgovačkim sudom.

Tako prema čl. 363.a) st. 1. ZTD-a sud određuje vrijednost predmeta spora uzimajući u obzir okolnosti svakoga pojedinog slučaja, posebice značenje stvari za stranke ili to čini po slobodnoj procjeni. Pritom ta vrijednost smije biti veća od desetine iznosa temeljnog kapitala društva ili ako ta desetina iznosi više od 4.000.000,00 kn, više od tog iznosa samo ako valja uzeti da je značenje stvari za stranke veće.

Učini li neka stranka u sporu vjerojatnim da bi određivanje vrijednosti predmeta spora na način kako je propisano u prethodnom stavku moglo značajnije ugroziti njezino gospodarsko stanje, sud na njezin zahtjev može odrediti da snosi troškove spora u dijelu primjerenom tom stanju. To ima za posljedicu da stranka u čiju je korist sud odredio da snosi samo dio troškova spora u tome dijelu podmiruje i troškove njezinog zastupanja u sporu te nadoknađuje protivniku troškove koji na nju otpadnu s obzirom na uspjeh u sporu ili koje preuzme. Ako izvansudski troškovi padnu na teret protivnika ili ih on preuzme, odvjetnik stranke u čiju korist je sud odredio da plati samo dio troškova spora može svoju naknadu ostvariti od protivne stranke odmjerenu prema vrijednosti spora koja vrijedi za tu protivnu stranku (st. 2. istoga članka).

Zahtjev za odmjeravanje troškova spora iz st. 2. ovoga članka može se postaviti prije početka rasprave o glavnoj stvari, a nakon toga samo ako sud povisi već prihvaćenu ili utvrđenu vrijednost predmeta spora. Prije odlučivanja o zahtjevu sud mora saslušati drugu stranu u sporu (st. 3. istoga članka).

Iz navedenih odredbi razvidno je koliko one odstupaju od odredbi čl. 40. Zakona o parničnom postupku, prema kojem se određuje vrijednost predmeta spora kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu (tražbinu), a prema tim odredbama određivala se vrijednost predmeta spora i u slučaju ništavnosti i pobojnosti odluka glavne skupštine do 1. siječnja 2004. prema čl. 326. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 118/03) kad su ujedno stupile na snagu.

Dakle, sada sud po službenoj dužnosti određuje vrijednost predmeta spora uzimajući u obzir okolnosti svakoga pojedinog spora i okolnosti na koje se stranke pozivaju (što znači da i stranke mogu predložiti odgovarajuću vrijednost predmeta spora), ili to čini po slobodnoj procjeni. Ta vrijednost može biti veća od desetine vrijednosti temeljnog kapitala (što znači da ne bi mogla biti manja) do visine od 4 milijuna kuna, a više od tog iznosa samo ako se može držati da je značenje stvari (spora) za stranke čak veće od tog iznosa.

No postoji mogućnost određivanja visine vrijednosti predmeta spora i niže od desetine temeljnog kapitala društva, ako stranka u sporu učini vjerojatnim da bi visina vrijednosti predmeta spora po prethodno navedenim kriterijima mogla značajnije ugroziti njezino gospodarsko stanje (to se odnosi na sve stranke u sporu). Dio odredbe st. 2. čl. 363.a) ZTD-a koji govori o izvansudskim troškovima nije dovoljno jasan te je trebalo navesti o kojim je to troškovima riječ i u kojem postupku. Zahtjev za odmjeravanje troškova spora na niže od desetine vrijednosti temeljnog kapitala može se postaviti samo prije početka glavne rasprave o meritumu spora, a nakon toga samo ako sud povisi već prihvaćenu ili utvrđenu vrijednost predmeta spora; u tom slučaju mora saslušati obje strane.

Ako sud utvrdi da je odluka glavne skupštine ništava, ona djeluje prema svim dioničarima i članovima uprave i članovima nadzornog odbora čak i kada nisu bili stranke u postupku.

Uprava mora presudu bez odgađanja dostaviti registarskom sudu. Ako je u sudskom registru bila upisana odluka koja je oglašena ništavom, mora se upisati i presuda. Upis presude u sudski registar mora se objaviti na isti način kako se objavljuje i odluka (st. 1. čl. 364. ZTD-a).

Ako je odlukom mijenjan statut, sudskom registru uz presudu treba dostaviti i potpuni tekst statuta ovjeren od javnog bilježnika koji potvrđuje da su u njemu uzeti u obzir presuda i sve dotadašnje izmjene statuta (st. 2. čl. 364. ZTD-a).

Iz razmatranih odredbi možemo sagledati da zakonodavac pod pojmom pobijanja odluke glavne skupštine obuhvaća njezinu ništavnost i poništenje u slučaju pobijanja te ih po nastupajućim pravnim učincima izjednačuje.

Pravne posljedice poništene odluke nastupaju s njezinom pravomoćnošću. Ako je tužbeni zahtjev za poništenje odluke glavne skupštine bio odbijen kao neosnovan, drži se da je odluka glavne skupštine valjana od njezinog donošenja. To ne znači da se ona nakon toga ne može pobijati iz drugih razloga ako nisu protekli rokovi za njezino pobijanje.

Ako pravomoćnom odlukom suda odluka glavne skupštine bude poništena, ona djeluje ex tunc, što znači da ne proizvodi pravne učinke od njezinog donošenja. Ipak, ovakvo pravno stajalište nailazi na teškoće s obzirom na svoju primjenu. Tako se, npr., odluka glavne skupštine kojom je podijeljen dobitak u slučaju poništenja drži kao da nije donesena, pa dioničari moraju vratiti ono što su primili. To ipak ne moraju učiniti ako su primili dividendu, a nisu znali ili morali znati da nemaju pravo primiti isplatu (čl. 224. ZTD-a). Prema toj odredbi dioničari društvu moraju vratiti isplate koje protivno ovome Zakonu prime od društva. Dakle, ako iznose prime kao dividendu, obveza vraćanja postoji samo ako im društvo dokaže da su znali ili da su morali znati da nisu imali pravo primiti isplatu. Dakle, teret dokaza je na društvu. Isto tako, ako je odluka glavne skupštine o izboru pojedinih članova nadzornog odbora društva ništava, to pak ne znači automatski i ništavnost odluke nadzornog odbora prije donošenja same odluke u kojoj je sudjelovao član nadzornog odbora čiji je izbor poništen.

Pravomoćna odluka donesena u povodu tužbe za utvrđenje ništavom djeluje prema svim dioničarima i kada nisu bili stranke u sporu. Prema stajalištu pravne znanosti, bez obzira na pravnu prirodu razloga za pobijanje, učinak pravomoćno poništene odluke djeluje prema svima (erga omnes), što znači i prema onim osobama koje nisu navedene u čl. 364. st. 1. ZTD-a.

To ne vrijedi za treće osobe, pri čemu se štiti njihova pravna sigurnost i interesi glede sklopljenih pravnih poslova na osnovi odluka glavne skupštine koja je u međuvremenu poništena pravomoćnom sudskom odlukom. To osobito vrijedi za one odluke čiji se sadržaj mora upisati u sudski registar. To je zato što osobe koje su u dobroj vjeri ne mogu trpjeti štetne posljedice zbog toga što glede pravno relevantnih podataka i činjenica, koji se u skladu s ovim i drugim zakonima upisuju u sudski registar, nisu bile valjano upisane. To ne vrijedi za one osobe za koje se dokaže da im je bilo poznato ili da im nije moglo ostati nepoznato da se stvarno stanje razlikuje od registarskog stanja. U pogledu radnji poduzetih prije šesnaestog dana nakon dana objave upisa trećoj se osobi ne mogu suprotstaviti upisani podaci ni isprave iz objave ako ona dokaže da za upis nije mogla znati. Stoga osoba koja je u dobroj vjeri ne može trpjeti štetu zbog toga što se glede pravno relevantnih činjenica pouzdala u stanje upisa u sudskom registru (čl. 66. st. 4. ZTD-a).

Na temelju poništene odluke glavne skupštine nitko ne može ništa ostvarivati jer se i na nju primjenjuju pravne posljedice ništave odluke. To, pak, znači da onaj koji je na temelju poništene odluke nešto primio, to mora i vratiti, primjerice stvar, pravo, dividendu i sl., a ako je to nemoguće ili se priroda stvari protivi vraćanju onoga što je primljeno ili izvršeno, treba dati odgovarajuću naknadu u novcu prema vrijednosti u trenutku donošenja sudske presude, ako zakonom nije što drugo određeno (čl. 104. st. 1. ZTD-a).

Uprava društva presudu suda mora bez odlaganja dostaviti registarskom sudu, s time da ako je odluka glavne skupštine bila upisana u sudski registar, upisuje se i presuda koja odluku poništava. Ako nije objavljena odluka glavne skupštine, nije potrebno objaviti ni presudu.

No ako je poništena odluka glavne skupštine objavljena, mora se objaviti i presuda kojom je ta odluka poništena.

Zbog osobite važnosti izmjena statuta u sudski se registar upisuju i njegove izmjene i one su valjane tek od dana upisa (čl. 303. st. 3. ZTD-a) kako ne bi bilo dvojbe koji je tekst valjan u slučaju kada se statut mijenjao odlukom glavne skupštine koja je bila poništena. Stoga se uz presudu registarskom sudu treba dostaviti i potpuni tekst statuta. Kako je u pravilu riječ o opsežnijem tekstu statuta, zbog zaštite interesa trećih osoba i samih dioničara javni bilježnik mora ovjeriti izmijenjeni ili dopunjeni tekst statuta te potvrditi da su u statutu uzeti u obzir presuda i sve dotadašnje izmjene (čl. 364. st. 2. ZTD-a).

Prema čl. 365. st. 1. ZTD-a, osim iz razloga zbog kojih se može pobijati svaka odluka glavne skupštine, odluka o uporabi dobiti društva može se pobijati i ako se njome, iako pravo na podjelu nije isključeno zakonom ni statutom, odluči da se dobit ne dijeli dioničarima, bez obzira na to što bi prosudbom razumnog gospodarstvenika to trebalo učiniti s obzirom na okolnosti u kojima društvo posluje.

Prema st. 2. ovoga članka tužbu za pobijanje odluke iz prethodnog stavka ovoga članka mogu podići dioničari, čiji udjeli zajedno čine najmanje dvadeseti dio temeljnog kapitala društva ili dio tog kapitala koji otpada na njihove dionice iznosi najmanje 4.000.000,00 kn, i nadzorni odbor.

Jedno od temeljnih prava dioničara je pravo na dividendu, zbog čega je Zakon o trgovačkim društvima detaljno regulirao uporabu dobiti društva, s time da se statutom može odrediti da glavna skupština može prihvatiti odluku da se svote iz dobitka tekuće godine mogu rasporediti u ostale pričuve umjesto u dividende (čl. 220. do 224. ZTD-a).

Odluka glavne skupštine koja se odnosi na uporabu dobiti može se pobijati tužbom ako je donesena protivno zakonu i statutu društva, odnosno iz razloga zbog kojih se može pobijati svaka odluka glavne skupštine (čl. 360. ZTD-a). Dakle, uz ovu opću klauzulu postoji još i poseban razlog za pobijanje, i to u okolnostima kada je podjela dobiti zakonom dopuštena i statutom društva predviđena, a glavna skupština ipak donese odluku da se dobit ne dijeli dioničarima. Takva se odluka može pobijati ako se prosudbom razumnog gospodarstvenika s obzirom na okolnosti u kojima društvo posluje dobitak trebao podijeliti dioničarima. Sud će pritom uzeti u obzir dobre poslovne običaje, tražiti mišljenje odgovarajućeg stručnjaka (vještaka) i sve druge okolnosti u kojima društvo posluje.Pretpostavke za pobojnost odluke nisu protivnost zakonu ili statutu niti nastanak štete, nego je dovoljno da je glavna skupština odlučila da dobit ne dijeli, a da za takvu odluku nije imala utemeljene gospodarske razloge kraj činjenica da društvo dobro posluje te da ima popunjene zakonske i statutarne pričuve.

Kako je riječ o posebnom razlogu za pobijanje tako je riječ i o posebnim ovlaštenicima koji takvu odluku skupštine mogu pobijati. To su dioničari čiji udjeli zajedno čine najmanje 1/20 temeljnog kapitala društva i nadzorni odbor. To znači da tužbu izravno ne može podnijeti pojedini član nadzornog odbora, osim ako je dioničar pod navedenim uvjetom.

Posebno uređenje pobijanja odluke o uporabi dobiti zapravo predstavlja zaštitu manjinskih dioničara koje bi većinski dioničari odlukama o nedijeljenju dobiti mogli navesti na prodaju dionica, odnosno da trpe štetu zbog neostvarenja dividendi na koje bi inače imali pravo.

Osim iz razloga zbog kojih se može pobijati svaka odluka glavne skupštine, odluka o povećanju temeljnog kapitala društva ulozima može se pobijati i ako je u cjelini ili djelomično isključeno pravo dioničara da stječu dionice, a iznos za koji se one izdaju ili najniži iznos ispod kojega se one neće izdavati je neprimjereno nizak. To ne vrijedi u slučaju ako dionice treba preuzeti netko treći tko ih treba ponuditi na stjecanje dioničarima (čl. 366. ZTD-a).

Odluka glavne skupštine o povećanju temeljnog kapitala društva ulozima može se pobijati iz svih razloga kao i svaka druga odluka glavne skupštine, kako iz onih općih razloga, ako je donesena protivno zakonu i statutu, tako i posebnih koji su navedeni u spomenutom članku.

Osim tih razloga postoji još i dodatna mogućnost pobijanja odluke kada su ispunjene tri dodatne pretpostavke:

• mora biti riječ o povećanju temeljnog kapitala;
• mora biti isključeno ili ograničeno pravo dioničara na stjecanje novih dionica i
• svota na koju se izdaju dionice ili su najniže svote ispod kojih se one ne mogu izdati neprimjereno niske.

Zakon o trgovačkim društvima predviđa ovaj poseban slučaj pobijanja odluke samo ako je u pitanju povećanje temeljnog kapitala ulozima (čl. 304. ZTD-a), a ne i za ostale slučajeve povećanja temeljnog kapitala uvjetno (čl. 313. ZTD-a) ili iz sredstava društva (čl. 328. ZTD-a), kao ni za slučaj smanjenja temeljnog kapitala društva (čl. 342. ZTD-a).

Zakon o trgovačkim društvima navodi da se odluka o povećanju temeljnog kapitala ulozima osim ostalih uvjeta može pobijati "ako je u cijelosti ili djelomično isključeno pravo dioničara da stječu dionice". Gledajući ovako izdvojeno, ova odredba Zakona je nesuvisla jer se u pravilu ne može nikome zabraniti, pa ni dioničaru, da stječe dionice nove emisije društva kojega je on član. Zbog toga odredbe čl. 366. ZTD-a valja razmatrati u kontekstu sa čl. 304. i 308. Zakona. Tako prema st. 4. čl. 308. ZTD-a pravo prvenstva pri upisu dionica može se odlukom o povećanju temeljnog kapitala isključiti u cijelosti ili djelomično. Takva se odluka donosi uz ispunjenje pretpostavki koje se uvjetuju zakonom ili statutom.

Glede odluke o povećanju temeljnog kapitala zastupljenog na glavnoj skupštini, pri donošenju te odluke statutom se može odrediti da je za to potrebna veća većina, a može se zahtijevati i ispunjenje dodatnih pretpostavki. Riječ je o tome da se odlukom glavne skupštine može isključiti ili ograničiti pravo prvenstva dioničara na upis novih dionica, a ne "pravo dioničara da stječu dionice". Stoga nije slučajno u st. 4. čl. 308. ZTD-a propisana većina glasova potrebnih za odluku o isključenju ili ograničenju prava prvenstva pri upisu novih dionica, pa se statutom može samo povećati, dok se za samu odluku o povećanju temeljnog kapitala ulozima potrebna većina statutom može i smanjiti (čl. 304. st. 1. ZTD-a). To znači da se statutom može odrediti da je za to potrebna i drukčija većina, ali se za izdavanje povlaštenih dionica bez prava glasa može odrediti samo veća većina glasova zastupljenog kapitala na glavnoj skupštini pri donošenju odluke.

Povećanje temeljnog kapitala ulozima moguće je samo izdavanjem novih dionica. U dioničkom društvu koje je izdalo dionice bez nominalnog iznosa mora se povećati ukupan broj tih dionica u omjeru povećanja temeljnog kapitala i temeljnog kapitala prije povećanja. Zbog toga se samo u iznesenom smislu mogu tumačiti odredbe čl. 366. ZTD-a, pa bi taj dio o kojem je riječ trebao glasiti: "… može se pobijati i ako je u cjelini ili djelomično isključeno pravo prvenstva dioničara pri upisu dionica …" Dakle, uvijek mora biti posrijedi neprimjereno nisko utvrđena svota, tj. mora postojati objektivna opasnost da će te tzv. jeftine dionice kupiti treće osobe (jer su dioničari u tome isključeni ili ograničeni) pa se time narušava odnos između dioničara u dioničkom društvu.

Dakle, odredbe čl. 366. ZTD-a ne mijenjaju pravni institut pobijanja skupštinskih odluka, nego čine samo poseban propis radi zaštite manjinskih dioničara u pogledu donošenja odluke o povećanju temeljnog kapitala ulozima. Zaštita se sastoji upravo u tome što se povećanjem temeljnog kapitala izdavanjem novih dionica povećava broj dioničara, a time se mogu stvoriti i novi rodovi dionica s posebnim pravima koja nisu prihvatljiva za manjinske dioničare. Stoga je zakonodavac malim dioničarima u slučajevima kada su isključeni iz prava prvenstva upisa novoizdanih dionica i kada je tečaj pod kojim se one izdaju neprimjereno nizak dao pravo na pobijanje takve odluke o povećanju temeljnog kapitala društva ulozima.

Kod toga zakonodavac ne ograničava niti otežava podnošenje tužbe propisivanjem nekog kvoruma, npr. 1/20 temeljnog kapitala kao što je to uvjetovao kod pobijanja odluke o uporabi dobiti. Prema tome, primjenjuje se odredba čl. 362. ZTD-a prema kojoj tužbu može podnijeti svaki dioničar. Sud će i u ovakvom slučaju morati prosuđivati sve okolnosti slučaja uzimajući u obzir poslovne običaje i praksu (objektivne kriterije razumnog gospodarstvenika).

Kod pobijanja odluke o povećanju temeljnog kapitala ulozima nije riječ o interesima pojedinog dioničara, nego se štite interesi svih malih dioničara. Kako bismo se pobliže upoznali s uvjetima o ovom obliku povećanja temeljnog kapitala, upućujemo na odredbe čl. 304. do 312. ZTD-a.

Dioničar nema pravo na pobijanje odluke o povećanju temeljnog kapitala društva ulozima zbog posebnog razloga prema čl. 366. ZTD-a jedino u slučaju kad bi se odlukom skupštine utvrdilo da dionice treba preuzeti netko treći s obzirom na to da ih poslije preuzimanja mora ponuditi na stjecanje dioničarima. Naime, prema samom Zakonu ne drži se isključenjem prava prvenstva pri upisu dionica ako netko treći (ne društvo), npr. financijska institucija, po odluci glavne skupštine preuzme nove dionice uz obvezu da ih ponudi dioničarima (čl. 308. st. 6. ZTD-a), što znači da otpada jedna od pretpostavki za podizanje pobojne tužbe.

(Pri razradi ovoga dijela rada, osim zakonskih tekstova na koje smo se pozvali, služili smo se sljedećim djelima: V. Gorenc, V. Filipović, Z. Slakoper, V. Brkanić: Zakon o trgovačkim društvima s komentarom, Zagreb, 2004. i J. Barbić: Pravo društava kapitala - knjiga druga, Zagreb, 2000.)

"Ništava je odluka glavne skupštine ukoliko ista nije sazvana najmanje mjesec dana od dana sazivanja do dana održavanja. Glavnu skupštinu društvo mora sazvati najmanje mjesec dana prije njezina održavanja."

(VTSRH, PŽ-3995/98 od 1. prosinca 1998., Zbirka 5/82)

"Ništava je odluka glavne skupštine ako u pozivu kojim je sazvana nije objavljen dnevni red i prijedlog odluka koje treba donijeti."

(VTSRH, Pž-366/99 od 2. ožujka 1999., Zbirka 5/91)

"Ništava je odluka glavne skupštine koja je donesena na glavnoj skupštini čije sazivanje nije objavljeno u Narodnim novinama Republike Hrvatske, osim u slučaju ako su na njoj sudjelovali svi dioničari društva. Na ništavnost odluka glavne skupštine registarski (trgovački) sud pazi po službenoj dužnosti."

(VTSRH, Pž-1983/99 od 25. svibnja 1999., Zbirka 5/92)

"Tužbu protiv društva kojom se traži da se utvrdi ništavnost odluke glavne skupštine može podići dioničar, uprava ili član uprave ili nadzornog odbora.

Član uprave ili nadzornog odbora koji još nije upisan u sudski registar ovlašten je podnijeti tužbu na utvrđenje ništavnosti protiv društva, jer odluka o imenovanju člana uprave ili nadzornog odbora proizvodi pravni učinak od njezina donošenja, a ne od dana upisa u sudski registar."

(VTSRH, Pž-4031/99 od 13. listopada 1998., Zbirka 5/93)

"Ništav je izbor članova nadzornog odbora ako glavna skupština izabere u nadzorni odbor više članova nego što je to statutom određeno. U slučaju izmjene statuta, ista je pravovaljana tek od dana njezinog upisa u sudski registar."

(VTSRH, Pž-1241/98 od 28. travnja 1998., Zbirka 5/94)

"Dioničar koji je sudjelovao u radu glavne skupštine, a svoje protivljenje odluci nije izjavio u zapisnik, nije ovlašten pobijati odluku glavne skupštine."

(VTSRH, Pž-4767/99 od 11. siječnja 2000., Zbirka 5/95)

"Odluku glavne skupštine tužbom za pobijanje može pobijati dioničar koji je sudjelovao u radu glavne skupštine i svoje protivljenje izjavio u zapisnik.

Sud nije ovlašten prihvatiti pobojnu tužbu dioničara koji je sudjelovao u radu skupštine i svoje protivljenje nije izjavio u zapisnik."

(VTSRH, Pž-3232/00 od 5. rujna 2000., Zbirka 6/48)

"Tužbom koja se podiže kod trgovačkog suda na čijem području se nalazi sjedište društva upisano u trgovačkom registru može se tražiti da se utvrdi kako je odluka skupštine ništava.

Tužba se mora podići u roku od trideset dana od dana kada je odluka upisana u knjigu dionica."

(VTSRH, Pž-3489/00 od 12. rujna 2000., Zbirka 6/54)

"Pravo na tužbu na utvrđenje kako je odluka skupštine ništava ima svaki član društva koji je bio na skupštini i izjavio protivljenje donošenju odluke.

Pravo na tužbu nema svaki član društva koji je glasovao protiv odluke, već samo onaj član društva koji je izrazio protivljenje donošenju odluke."

(VTSRH, Pž-3992/00 od 19. rujna 2000., Zbirka 6/55)

"Tužbu na utvrđenje ništavnosti kojom se traži utvrđenje ništavnosti odluke glavne skupštine mogu podići protiv društva dioničar, uprava, član uprave ili nadzornog odbora.

Zaposleničko vijeće u društvu koje nije preko 25% u državnom vlasništvu nema aktivnu legitimaciju na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništavnosti odluke glavne skupštine."

(VTSRH, Pž-4514/01 od 16. listopada 2002., Zbirka 7/50)

"Udruga malih dioničara nema niti aktivnu, niti pasivnu, niti procesnu legitimaciju na podnošenje tužbe protiv društva da se utvrdi ništavnost odluke glavne skupštine.

Pravo podizanja navedene tužbe isključivo je dano dioničaru, upravi, članu uprave ili nadzornog odbora društva.

Udruga malih dioničara je po zakonu isključena od prava podizanja tužbe na utvrđenje ništavnosti protiv društva kojom se traži da se utvrdi ništavnost odluke glavne skupštine."

(VTSRH, Pž-3678/02 od 11. ožujka 2003., Zbirka 7/51)

"Tužbu za utvrđenje ništavnosti kojom se traži utvrđenje ništavnosti odluke glavne skupštine protiv društva može se podići od strane ovlaštenih osoba iz čl. 362. ZTD-a u roku od 30 dana od dana donošenja odluke.

Promašena je pasivna legitimacija tuženika dioničara dioničkog društva jer se tužba podiže protiv društva."

(VTSRH, Pž-2269/99 od 14. svibnja 2002., Zbirka 7/52)

"Odluku glavne skupštine može pobijati dioničar koji je sudjelovao u radu glavne skupštine i svoje protivljenje odluci izjavio u zapisnik.

Ukoliko odluku glavne skupštine tužbom za pobijanje pobija dioničar koji je sudjelovao u radu glavne skupštine, ali nije svoje protivljenje izjavio u zapisnik, takva tužba se ne odbacuje, nego se o osnovanosti ili neosnovanosti iste treba odlučiti presudom."

(VTSRH, Pž-3334/01 od 4. rujna 2001., Zbirka 7/53)

"Tužbu za pobijanje mora se podići u roku od 30 dana od dana donošenja odluke. Ako je tužitelj bio prisutan na sjednici na kojoj je odluka donesena, rok započinje teći prvog narednog dana kada je zaključena glavna skupština. Ako tužitelj nije prisustvovao glavnoj skupštini, rok počinje teći prvog narednog dana od dana kada je mogao saznati za odluku.

Rok od trideset dana je prekluzivni rok, a ne instruktivni rok."

(VTSRH, Pž-1209/01 od 2. listopada 2001., Zbirka 7/54)

"Ništavo je sazivanje glavne skupštine ako glavnu skupštinu nisu sazvale ovlaštene osobe uprave društva te ako poziv za sazivanje glavne skupštine nije objavljen u glasilu društva, osim ako su na skupštini bili nazočni svi dioničari.

Svi ostali propusti u sazivanju nemaju za posljedicu ništavnost donesenih odluka, nego pobojnost."

(VTSRH, Pž-2322/01 od 3. lipnja 2003., Zbirka 8/50)

"Pobojnost odluke skupštine društva može se utvrđivati u sudskom postupku po podnijetoj tužbi za pobijanje.

Pobojnu odluku skupštine može staviti izvan snage nova skupština društva donošenjem nove valjane skupštinske odluke."

(VTSRH, 7853/03 od 20. siječnja 2003., Zbornik 9/408/VIII)

"Sud može privremenom mjerom zaustaviti primjenu odluke glavne skupštine za koju se tužbom traži utvrđenje ništavnosti.

Uvjet za određivanje privremene mjere je vjerojatnost da bi se njezinim provođenjem društvu mogla počiniti nenadoknadiva šteta.

Predlagatelj privremene mjere može biti (između ostalih) svaki član društva, s time da sud pri određivanju privremene mjere na odgovarajući način primjenjuje odredbe Ovršnog zakona."

(VTSRH, Pž-2783/01 od 3. lipnja 2003., Zbornik 9/406/VIII)

"Tužba za utvrđenje ništavnosti odluke glavne skupštine podnosi se protiv društva.

Nedopuštena je tužba protiv fizičke osobe koja je po odluci glavne skupštine te po registarskoj prijavi upisana u sudski registar."

(VTSRH, Pž-1721/03 od 8. travnja 2003., Zbirka 7/63)

"Zakon o trgovačkim društvima uređuje ništavnost i pobojnost odluka glavne skupštine (čl. 355. do 366.). Kako je prvostupanjski sud u izreci naveo da se poništavaju odluke donesene na glavnoj skupštini održanoj 22. rujna 1998., treba zaključiti da je u pitanju tužba za pobijanje. Odluku glavne skupštine može pobijati dioničar koji je sudjelovao u radu skupštine i svoje protivljenje odluci izjavio u zapisnik (čl. 362. t. 1. ZTD-a). Prvostupanjski sud je poništio sve odluke glavne skupštine, premda tužitelj za neke nije izjavio svoje protivljenje, pa čak nije ni glasovao protiv njih, primjerice protiv odluke o davanju razrješnice upravi i nadzornom odboru, izboru revizora društva i dr.

U nastavku postupka prvostupanjski sud će pozvati tužitelja da odredi svoj tužbeni zahtjev tako da točno navede odluke za koje traži da ih sud poništi ili da utvrdi da su ništave."

(VTSRH, Pž-3232/00 od 5. rujna 2000. - neobjavljena)

"Kako se tužitelj nije decidirano izjasnio da li traži utvrđivanje ništavnosti odluka glavne skupštine u smislu čl. 355. ZTD-a ili njihovo pobijanje iz razloga navedenih u čl. 360. ZTD-a, sud zaključuje s obzirom da je zahtjev postavljen onako kako je postavljen u tužbi, da se radi o tužbi na utvrđenje ništavnosti po čl. 357. ZTD-a, a ne o tužbi za pobijanje. Zbog toga se neće primijeniti odredbe o rokovima iz čl. 363. st. 1. ZTD-a, pa se smatra da je tužba podnijeta u roku u smislu odredbe čl. 356. Zakona, pa u konkretnom slučaju nije protekao propisani rok od tri godine za podnošenje ove tužbe.

U odnosu na prvotužitelja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer ovom tužitelju nedostaje aktivna legitimacija. Prema čl. 357. ZTD-a kojim se traži da se utvrdi ništavnost odluka glavne skupštine tužbu može podnijeti dioničar, uprava, član uprave ili nadzornog odbora. Prema odredbi čl. 226. st. 2. ZTD-a u odnosu prema društvu vrijedi kao dioničar onaj koji ima dionicu što glasi na ime, samo ako je upisan u knjigu dionica. Međutim, iz izvoda knjige dionica tuženog društva proistječe da prvotužitelj nije upisan u knjigu dionica, a niti je bio upisan kada je održana glavna skupština dioničkog društva. Na tu okolnost prvotužitelj nije dostavio ni ponudio protudokaz, a teret istog je na njemu (čl. 221.a ZPP-a).

Sve da tužitelj i ima aktivnu legitimaciju, kao što to ima drugotuženik koji je član nadzornog odbora, tužbeni zahtjev je valjalo odbiti i iz razloga što se nisu ostvarile pretpostavke iz čl. 355. st. 1. t. 1. ZTD-a. Prema odredbi čl. 277. st. 2. i 3. ZTD-a odluka glavne skupštine je ništava ako nije sazvana na propisani način. Glavnu skupštinu saziva uprava koja o tome odlučuje običnom većinom glasova. Za donošenje odluke o sazivanju glavne skupštine ovlaštene su osobe koje su u trgovačkom registru upisane kao članovi uprave. Pri tome se ne dira u pravo ostalih osoba koje su po zakonu i statutu ovlaštene sazivati glavnu skupštinu društva. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da nije bilo propusta u sazivanju skupštine društva.

Prvostupanjski sud je također pravilno utvrdio da ne postoje ni razlozi iz st. 3. čl. 277. ZTD-a jer također nije bilo nikakvih propusta u postupku odjavljivanja sazvane skupštine, što je uredno objavljeno u glasilu društva, kako je razvidno iz izvatka oglasne stranice u navedenim Narodnim novinama.

Žalitelj u prvostupanjskom postupku nije predlagao provođenje dokaza vještačenjem na okolnosti koje predlaže u žalbi, a i da je predložio taj dokaz, pitanje je bi li se na takve okolnosti moglo izvoditi vještačenje. Međutim, u žalbi tužitelj nije učinio vjerojatnim da taj dokaz bez svoje krivnje nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave u prvostupanjskom postupku, pa ga žalbeni sud nije mogao uzeti u obzir temeljem čl. 496.a st. 1. ZPP-a prilikom razmatranja žalbe tužitelja.

(VTSRH, Pž-2069/02 od 23. travnja 2002. - neobjavljena)

"Dioničar može sukladno i po postupku iz čl. 282. i 283. ZTD-a predložiti izbor članova nadzornog odbora. Ovaj prijedlog dioničari mogu podržati ako imaju dionice od najmanje 1/10 zastupljenog temeljnog kapitala. Na glavnoj skupštini o tom prijedlogu se odlučuje prije prijedloga o objavi dnevnog reda. Za ostvarenje prednosti u redoslijedu glasovanja moraju se ispuniti dva uvjeta: dioničar mora valjano staviti prijedlog za izbor članova nadzornog odbora i prijedlog moraju podržati dioničari koji imaju kvalificiranu manjinu. Kad se ispune ove pretpostavke, predsjednik skupštine je u utvrđivanju redoslijeda glasovanja obvezan držati se prava prvenstva dioničara, pa je pravilno zaključio prvostupanjski sud da u konkretnom slučaju je očito da tako nije postupljeno, jer je prijedlog DF dan na skupštini tuženika 18. svibnja 2000. izravno i o istom se odmah neposredno glasovalo.

Slijedom navedenog, ovaj sud cijeni da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe čl. 282., 283. i 294. Zakona o trgovačkim društvima kada je poništio odluku o izboru članova nadzornog odbora tuženika."

(VTSRH, Pž-1343/01 od 26. lipnja 2001. - neobjavljena)

"U ovom predmetu riječ je o tužbi za pobijanje odluka glavne skupštine društva u smislu odredbe čl. 360. st. 1. ZTD-a (Nar. nov., br. 111/93), a drugotužitelj između ostalog pobija odluku glavne skupštine zbog nepridržavanja odredaba čl. 279. st. 2. i čl. 280. st. 3. ZTD-a.

Prema odredbi čl. 279. st. 2. ZTD-a statutom se sudjelovanje na glavnoj skupštini i korištenje pravom glasa može uvjetovati s time da se dionice jedno određeno vrijeme prije održavanja glavne skupštine moraju pohraniti i da dioničari unaprijed prijave svoje sudjelovanje na glavnoj skupštini. Predviđa li statut takvu odredbu, rok za sazivanje glavne skupštine umjesto prema danu održavanja glavne skupštine računa se prema danu do čijeg isteka treba pohraniti dionice, odnosno prijaviti sudjelovanje na glavnoj skupštini.

Prema odredbi čl. 280. ZTD-a za svaku točku dnevnog reda o kojoj treba da odlučuje glavna skupština uprava i nadzorni odbor moraju, a ako se radi o izboru članova nadzornog odbora i revizora samo nadzorni odbor, navesti u objavi dnevnog reda i prijedloge odluke što ih treba donijeti.

Nižestupanjski sudovi se uopće ne osvrću na sadržaj navedenih zakonskih odredbi i ne ispituju činjenično stanje u tom pravcu, već paušalno ocjenjuju da je predmetna glavna skupština sazvana u skladu sa zakonom.

U ponovnom postupku bit će potrebno utvrditi činjenice relevantne za primjenu odredaba čl. 279. st. 2. i 280. st. 3. ZTD-a, pa će tek nakon toga sud biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku o zahtjevu drugotužitelja koji je tražio poništenje svih odluka glavne skupštine.

Međutim, neosnovani su revizijski prigovori prvotužitelja. Naime, prema odredbi čl. 362. ZTD-a odluke glavne skupštine mogu pobijati: dioničari koji su sudjelovali u radu glavne skupštine i svoje protivljenje odluci izjavili u zapisnik, dioničari koji nisu sudjelovali u radu glavne skupštine jer im pogrešno nije bilo dopušteno da u tome sudjeluju, ako glavna skupština nije bila uredno sazvana ili predmet odlučivanja na glavnoj skupštini nije bio valjano objavljen, svaki dioničar u slučaju iz čl. 360. st. 2. ZTD-a, uprava društva, svaki član uprave i nadzornog odbora ako bi provedbom odluke učinio radnju koja je kažnjiva, nezakonita ili za koju bi morao odgovarati za štetu. Dakle, prvotužitelj ne spada u krug osoba koje su navedene u toj zakonskoj odredbi, pa je pravilno stajalište nižestupanjskih sudova da Udruženje malih dioničara nije ovlašteno na podnošenje predmetne tužbe sa zahtjevom za pobijanje odluka glavne skupštine."

(VSRH, Revt-28/04 od 29. lipnja 2004. - neobjavljena)

Prema članku 448. Zakona o trgovačkim društvima na ništavost odluka skupštine društva sa ograničenom odgovornosti se na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 355. do 359. Zakona, a prema članku 449. ZTD-a na pobijanje odluka skupštine se na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 360. do 366. Ovog Zakona. Premda se kod dioničkog društva govori o ništavosti ili poništenju odluka glavne skupštine ovdje trebamo uzeti u obzir da se te odredbe adekvatno primjenjuju na odluke članova društva, odnosno skupštine društva s ograničenom odgovornošću. Takve odluke mogu imati iste nedostatke kao i odluke skupštine dioničkog društva, ali mogu imati i nedostatke koji su karakteristični samo za odluke ovog društva. Radi toga za podjelu nedostatka vrijedi sve ono što je rečeno za dioničko društvo.

Pritom valja upozoriti na određene razlike, pa tako na ulogu predsjednika glavne skupštine i onog koji vodi skupštinu društva s ograničenom odgovornošću. Tako ZTD-a ne predviđa da predsjednik skupštine ovog društva utvrđuje, da je odluka donesena premda bi to u praksi bilo moguće. Tako npr. ne postoji odluka skupštine odnosno članova društva ili neki njezin sadržaj za koji društvo tvrdi, da je riječ o odluci zbog toga što je predsjedatelj utvrdio da je neki prijedlog dobio većinu, a to nije, pa društvo postupa s njom kao da je donesena. Tu se može raditi o tome da je pri utvrđivanju da li je odluka donesena ili nije su uzeti u obzir glasovi članova kojima je isključeno pravo glasa. Takva odluka nema pravnog učinka i na to se može svatko pozvati, a prema potrebi i ustati s tužbom da bi se utvrdilo da ne postoji odluka za koju se tvrdi da postoji već, da je drukčije odlučeno.

Posebnost se ogleda i u odluci koju valja utvrditi. Za skupštinu ovog društva nije propisano da se treba pridržavati formalnosti koje su predviđene u slučaju održavanja glavne skupštine dioničkog društva. Stoga je moguća situacija da ne bude jasno, da li je neka odluka donesena ili nije npr. da li su za nju dani potrebni glasovi, da li je za nju glasovao član društva čije je pravo glasa isključeno, da li je prijedlog odluke prihvaćen ili odbijeni dr.

Kako se radi o spornom stanju istog se razrješava sudskim putem, a tužba kojom se pobija takva odluka nije uvijek pogodna kraj moguće dubioze, da li odluka uopće postoji, pa prema tome ima li i određeni nedostatak koji je izložen pobijanju. Stoga svaki član društva može ustati tužbom na utvrđenje takve odluke sa zahtjevom na utvrđenje da je odluka donesena ili da nije donesena. Presuda bi u takvom slučaju bila konstitutivnog karaktera i djelovala bi prema svima.

Nesumnjivo je, da se na dioničko društvo i društvo sa ograničenom odgovornosti kao društvima kapitala u pogledu ništavih i pobojnih odluka skupština primjenjuje isti pravni režim. Stoga se u nastavku ukazuje samo toliko koliko su neka pitanja koja se javljaju u svezi primjene propisa različito tretirana. U svezi s time će se uputiti i na stavove sudova koji su se izjasnili o takvim pitanjima do sada. Kod toga valja upozoriti, da ono što u pogledu ništavosti i pobojnosti odluka članova skupštine društva s ograničenom odgovornosti se odnosi na dionice društva ovdje se odnosi na poslovne udjele, ono što se odnosi na statut dioničkog društva ovdje se odnosi na društveni ugovor, a ono što se odnosi na dioničare to se odnosi na članove društva s ograničenom odgovornosti.

Uslijed razloga pravne sigurnosti slučajevi ništavosti kako smo već naveli uređuju se Zakonom, a navedeni su u čl. 355. ZTD-a. Kako je riječ o odgovarajućoj primjeni propisa o ništavosti odluke glavne skupštine dioničkog društva, razlozi koji su propisani za ništavost tih odluka primjenjivati će se i kod ocijene ništavosti odluka skupštine društva sa ograničenom odgovornosti sukladno naravi tog društva.

Zakon o trgovačkim društvima u nekoliko svojih zakonskih odredbi govori o ništavosti odluka društva sa ograničenom odgovornošću, kao npr. u čl.409. st.3., čl.459. st.5., 465.čl. st.3, čl.465.d st.2. Ove odredbe su prisilno pravne naravi i nema drugih slučajeva ništavosti odluka skupštine. Kod toga treba imati na umu da se razlozi ništavosti društvenim ugovorom ne mogu proširiti niti suziti.

Kada je riječ o društvu ograničene odgovornosti za primjenu razloga iz čl.277. st.2., 3. ZTD-a treba se ograničiti na to da su ništave odluke donesene na skupštini koju nije sazvala za to ovlaštena osoba. Tako u stavku 1. ovog članka se govori o odluci uprave o sazivanju glavne skupštine što se u društvu sa ograničenom odgovornošću ne traži. Zato se u pozivu kojim se saziva skupština društva ne mora navesti sadržaj odluke o sazivanju skupštine, ali se moraju navesti podaci iz stavka 3. ovog članka. Ništava je i odluka donesena na skupštini koju sazovu članovi društva, a da za to nisu ispunjene propisane zakonske pretpostavke.

Pri tome treba uzeti da je ispunjen uvjet da su na skupštini bili prisutni svi članovi društva i onda ako joj nisu nazočili oni članovi koji su se prije donošenja odluke odrekli prava da joj budu nazočni. To se odnosi i na slučaj kada osoba koja za to nije ovlaštena traži od članova društva da se pisanim putem izjasne o odluci koju predlaže. Taj se nedostatak može ukloniti ako protivno tome svi članovi pisanim putem izjave da se slažu s odlukom ili to učine na drugi način propisan društvenim ugovorom.

Također su ništave i sve odluke koje su donesene na skupštini društva, koju je sazvala ovlaštena osoba, ali na nju nisu bili pozvani svi članovi društva, osim onih koji su se unaprijed odrekli toga da im se šalje poziv ili ako nisu uopće navedeni vrijeme i mjesto održavanja skupštine. Dakle za ništavost odluke dovoljno je da poziv nije upućen samo jednom članu društva. Tome neće pomoći ni okolnost što je poziv javno objavljen osim ako je javna objava bila predviđena društvenim ugovorom. Time se štite članovi društva od zloporaba i mogućih prijevara. Stoga društvo mora raspolagati sa točnim adresama članova, a svrsishodno je navesti u društvenom ugovoru da će za društvo biti mjerodavne adrese članova koje oni dostave društvu.

Članove društva se mora pozvati preporučenim pismom, ako društvenim ugovorom nije drukčije predviđeno (čl.443. st.2. ZTD-a). Nedostatak o obliku poziva, rokovima pozivanja kao i ostale pogreške u pozivanju na skupštinu nemaju kao posljedicu ništavost donesenih odluka, nego samo pobojnost istih. Iznimka je ako bi nedostatak u obliku poziva bio učinjen samo prema jednom članu društva jer se stroga sankcija ništavosti propisuje uvijek kao sredstvo da se svakom članu društva omogući sudjelovanje na skupštini i da se u tome ne prave razlike. To vrijedi i onda ako je poziv za skupštinu javno objavljen, a takva objava nije predviđena društvenim ugovorom.

Nedostatak u pozivu da se odluka donese pisanim putem biti će onda ako se taj poziv ne pošalje svim članovima društva ili se svima ne dostavi prijedlog o kojem bi se trebalo izjasniti. Ukoliko se nakon toga svi izjasne za prijedlog nedostatak je uklonjen. Kod navedenih pogrešaka ne postavlja se pitanje da li su one utjecale na donošenje odluke već je dovoljno da je takva pogreška počinjena, pa da je takva odluka ništava.

Razlog ništavosti iz čl.355. toč.2. ZTD-a neće doći u obzir kada je riječ o odlukama skupštine društva sa ograničenom odgovornošću. Tom je odredbom za odluke glavne skupštine dioničkog društva propisano, da su iste ništave ukoliko ih se ne unese u zapisnik koji obvezno vodi javni bilježnik i to na Zakonom propisani način. U društvu s ograničenom odgovornosti nema obveze da se na skupštini vodi zapisnik, pa stoga ne bi ni mogla biti propisana ništavost odluke koja nije unesena u zapisnik. Kada se i vodi zapisnik nema obveze da to čini javni bilježnik. Ako se društvo ipak odluči da zapisnik vodi javni bilježnik, neunošenja odluke u zapisnik nema za posljedicu njezinu ništavost.

Kada se traži da donesene odluke budu u obliku javno bilježničke isprave njihovo neunošenje u zapisnik nema za posljedicu ništavost odluke. Naime članovi društva mogu odlučiti da odluku donesu u obliku javnobilježničkog akta, privatne isprave koju će potvrditi javni bilježnik, a ne samo da javni bilježnik na skupštini vodi zapisnik u koji se mora unijeti tako donesena odluka. Nema zapreke da članovi društva donesenu odluku na skupštini društva nakon toga ovjere i kod javnog bilježnika i time ispune formalnost koja se zakonom traži.

To bi bio slučaj o odluci bez pravnog učinka koji će se ostvariti tek nakon što odluka bude donesena u obliku javnobilježničke isprave, ako zakonom nije predviđeno i potreba ispunjenja još nekog uvjeta kao n.pr. upisa u sudski registar.

Zakon o trgovačkim društvima propisuje, da i jedini član društva kada djeluje kao skupština mora odluku nakon što je donese unijeti u zapisnik i potpisati ga (čl.440. st.3. ZTD-a). Propust da se to izvrši nema za posljedicu ništavost odluke. Propisivanjem obveze da se odluka unese u zapisnik nije propisivanje postupka za donošenje odluke ni oblika odluke, nego samo obveza da se odluka , nakon što je donesena unese u zapisnik. Unošenje odluke u zapisnik propisano je samo u dokazne svrhe.

U pogledu razloga propisanog u čl.355. toč.3. ZTD-a treba ukazati na onaj koji se odnosi da donesena odluka nije u skladu s biti društva. Tu valja primijeniti ono što je rečeno o nevaljalosti odluke glavne skupštine dioničkog društva koja je protivna s biti društva, a ovdje valja ocijeniti kada je odluka protivna biti društva sa ograničenom odgovornošću.

Tu je prvenstveno riječ o odlukama koje su po svojem sadržaju protivne prisilnim propisima ZTD-a koji uređuju društvo s ograničenom odgovornošću i drugih zakona koji uređuju tu materiju kao n.pr. Zakona o radu i suodlučivanju radnika. Kada je riječ o povredi članskih prava kojih se član može odreći kao što su n. pr. pravo glasa, pravo na sudjelovanje u dobiti društva, pravo na jednakost u članstvu nije riječ o ništavosti odluke već o njezinoj pobojnosti.

Odluka skupštine društva može biti i djelomično ništava ako sadržajem obuhvaća više sadržaja od kojih su samo neki ništavi. Tada će samo ti dijelovi odluke biti ništavi, pa će trebati primijeniti odredbu čl.105. ZOO-a o djelomičnoj ništavosti ugovora. Preostali dio odluke bi bio valjan pod pretpostavkom da može opstati bez ništavog dijela i ako taj ništavi dio nije bio uvjet niti odlučujuća pobuda donošenja cijele odluke. Pri tome treba ocijeniti da li bi članovi društva donijeli odluku da su znali za ništavost jednog njezinog dijela. U sumnji valja uzeti da takvu odluku ne bi bili donijeli.

Pritom treba ukazati i na neke posebnosti o uklanjanju uzroka ništavosti kada je riječ o odlukama skupštine društva s ograničenom odgovornosti. O uklanjanju ništavosti može biti riječi kada se zbog pogreške u sazivanju skupštine neki članovi na njoj ne pojave, pa se odluka donese bez njih, ako oni kasnije izjave da su s njom suglasni. To je u društvu s ograničenom odgovornošću moguće. Isto vrijedi i kada se neka odluka donese pisanim putem, a u tome zbog pogreške u pozivu da se tako odluči ne sudjeluje koji od članova društva, ako se kasnije suglasi s tako donesenom odlukom. Ništavost odluke se uklanja i kad se ništava odluka upiše u sudski registar, jer sud nije opazio da je ista ništava po proteku roka od tri godine (za upis pretvorbe društvenog poduzeća u društvo s ograničenom odgovornosti pet godina) od njezinog upisa u sudski registar, a da se nije podnijela tužba za brisanje takvog upisa. Upis se tada više ne bi mogao utvrditi ništavim što znači da je postignut pun učinak ništave odluke (čl.77. Zakona o sudskom registru).

Za pojam pobojne odluke vrijedi ono što je rečeno za takvu odluku glavne skupštine dioničkog društva. Također u pogledu svega ostalog nema potrebe ukazivati na posebnosti o primjeni rješenja za dioničko društvo i za društvo s ograničenom odgovornosti. S obzirom da na rješenja o pobojnosti odluka glavne skupštine dioničkog društva treba primjenjivati adekvatno prema naravi društva i na društvo s ograničenom odgovornošću tada treba upozoriti samo na neke temeljne stvari koje ništa ne mijenjaju u primjeni takvih rješenja.

Riječ je o tome da ono što se odnosi na statut dioničkog društva treba primijeniti na društveni ugovor. Treba razlikovati dionicu i poslovni udio, pa sva navođenja koja se odnose na dionicu treba smatrati da se odnose i na poslovni udio uz uvažavanjem njegovih posebnosti u odnosu na dionicu. Isto tako ono što se odnosi na dioničara valja primijeniti na člana društva s ograničenom odgovornošću.

Razlika se ogleda i u zastupanju društva u sporu. S obzirom na izričito pozivanje zakona na primjenu svih njegovih odredbi kojima se uređuje pobijanje odluka glavne skupštine dioničkog društva, mora se primijeniti i odredba čl.363. st.2. ZTD-a po kojoj društvo kao tuženika zastupa uprava i njezin nadzorni odbor. Ta se odredba može u potpunosti primijeniti samo ako društvo ima nadzorni odbor. Ako ga nema društvo zastupa samo uprava. Ako dođe do sukoba interesa spomenutog u navedenoj odredbi, pa nema nikog tko bi mogao zastupati društvo s ograničenom odgovornosti, treba primijeniti rješenje iz čl.441. st.1. toč.9. ZTD-a po kojem zastupnika imenuje skupština društva. U Zakonu nema odgovarajuće odredbe kada je riječ o dioničkom društvu, ali se preporučuje da i ono tako postupi. Tek ukoliko skupština ne bi tako postupila dolazi u obzir ovlast suda da to on učini.

Ovom prilikom treba spomenuti mogućnost sazivanja skupštine društva koje je u likvidaciji. Pored likvidatora skupštinu mogu sazvati i članovi društva. Naime likvidaciju provodi samo društvo i razlika prema stanju prije toga je što društvo mijenja cilj ,jer cilj društva postaje završavanje poslova, prodaja imovine i podjela njezinog ostatka, nakon podmirenja vjerovnika članovima društva. Na mjesto uprave dolaze likvidatori iako bi i ona mogla obaviti taj posao što ovisi o članovima društva. Sve ostalo ostaje nedirnuto, pa tako i pravo članova da sazovu skupštinu društva, ako su za to ispunjeni uvjeti, jer likvidacija društva na to ne utječe. (vidi pobliže: Barbić J., Ništavost i pobojnost odluka skupštine u društvima kapitala, Aktualnosti Hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Opatija 2004.g. str. 157. do 167.)

"U slučaju kada tužbu na utvrđenje ništavosti odluke skupštine društva s ograničenom odgovornošću podiže netko od članova uprave, a društvo nema nadzorni odbor, sud će postaviti društvu zastupnika. Ako društvo ima nadzorni odbor u tom slučaju po takvoj tužbi društvo zastupa nadzorni odbor."

(VTSRH, Pž-1547/98 od 02.06.1998. Zbornik 5/104)

"Svaki član društva može podići tužbu na utvrđenje ništavosti odluke skupštine društva s ograničenom odgovornošću u slučaju ako skupština donese odluku protivno odredbama društvenog ugovora."

(VTSRH, Pž-1450/98 od 29.09.1998. Zbirka 5/105)

"Likvidacijski postupak nad trgovačkim društvom provode članovi uprave, ako se društvenim ugovorom ili odlukom članova društva likvidatorima ne imenuje jedna ili više osoba.

Provođenje likvidacijskog postupka nad trgovačkim društvom nije u nadležnosti trgovačkog suda, te je isti apsolutno nenadležan."

(VTSRH, Pž-292/98 od 30.06.1998. Zbirka 5/108)

"Za valjanost donošenja odluke o sazivanju glavne skupštine ovlaštene su osobe koje su u trgovačkom registru upisane kao članovi uprave

Valjano je sazivanje glavne skupštine od osobe jedinog člana uprave koja je u trenutku objave oglasa bila upisana u trgovačkom registru."

(VTSRH, Pž-1181/01 od 03.04.2001. Zbirka 6/42)

"Pravo na tužbu na utvrđenje da je odluka skupštine društva ništava ima svaki član društva koji je bio na skupštini i izjavio protivljenje donošenju odluke.

Pravo na tužbu nema svaki član društva koji je glasovao protiv odluke, već samo onaj član društva koji je izrazio protivljenje donošenju odluke."

(VTSRH, Pž-3992/00 od 19.09.2000. Zbornik 6/55)

"Sud može donijeti privremenu mjeru kojom će zaustaviti primjenu odluke društva s ograničenom odgovornosti kojom tužbom traži utvrđenje ništavosti, ako je vjerojatno da bi se njenim provođenjem društvu mogla pričiniti nenadoknadiva šteta."

(VTSRH, Pž- 4787/99 od 25.01.2000. Zbornik 6/56)

"Tužbu na utvrđenje ništavosti odluke skupštine društva može podići svaki član društva koji je bio na skupštini i izjavio protivljenje donošenju odluke kao i svaki član društva kojemu je neopravdano bilo onemogućeno da bude na skupštini društva.

Član društva koji je glasovao protiv odluke skupštine, ali nije izjavio protivljenje nije aktivno legitimiran na podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti."

(VTSRH, Pž-5938/00 od 12.11.2002. Zbornik 7/62)

"Skupština se mora sazvati na način kako je to određeno društvenim ugovorom, a ako u njemu o tome nema odredaba, preporučenim pismom upućenim svim članovima društva.

Od dana kada je posljednji puta oglašeno sazivanje skupštine društva ili od dana kada je poziv predan na poštu i dana održavanja skupštine mora proći najmanje sedam dana."

(VTSRH, Pž-9196/03 od 03.02.2003. Zbornik 8/67)

"Odluka skupštine društva je ništava ako skupština na kojoj je donesena odluka nije bila valjano sazvana, napose ako na nju nisu bili uredno pozvani svi članovi društva, ako nije donesena na način i u obliku propisanom zakonom ili društvenim ugovorom, ako nije u skladu s biti društva ili je njezin sadržaj protivan kongnetnim propisima, moralu ili odredbama društvenog ugovora.

Nije ništava odluka glavne skupštine društva s ograničenom odgovornošću u pogledu odluke o imenovanju uprave i ovlasti uprave, jer je dovoljno da je donesena običnom većinom danih glasova, a ne većinom od 75 % danih glasova."

(VTSRH, Pž-408/03 od 16.09.2003. Zbornik 8/68)

"Sud može privremenom mjerom zaustaviti primjenu odluke glavne skupštine za koju se tužbom traži utvrđenje ništavosti.

Uvjet za izricanje privremene mjere je vjerojatnost da bi se njezinim provođenjem društvu mogla pričiniti nenadoknadiva šteta.

Predlagatelj privremene mjere može biti (između ostalih) svaki član društva s time da sud pri donošenju privremene mjere na odgovarajući način primjenjuje odredbe Ovršnog zakona."

(VTSRH, Pž-2783/01 od 03.06.2003. Zbornik 8/69)

"Pobojnost odluke skupštine društva može se utvrđivati u sudskom postupku po podnjetoj tužbi za pobijanje.

Pobojnu odluku skupštine može staviti izvan snage nova skupština društva donošenjem nove valjane skupštinske odluke."

(VTSRH, Pž-7853/03 od 20.01.2004. Zbornik 8/70)

"Odluka o izboru i opozivu članova uprave u nadležnosti je skupštine društva ukoliko društvenim ugovorom nije drukčije riješeno.

Ništava je odluka o imenovanju i opozivu člana uprave koju je donio nadzorni odbor društva, a u kojem društvu imenovanje i opoziv imenovanja člana uprave nije prema društvenom ugovoru u nadležnosti nadzornog odbora, jer je donesena od strane nenadležnog tijela."

(VTSRH, Pž-3805/99 od 19.10.1999. Zbornik 9/399/V)

"Ako ovlašteni organ za sazivanje skupštine društva u roku od 14 dana ne sazove skupštinu društva i ako to u pisanom obliku traže članovi koji su preuzeli temeljne uloge što zajedno čine najmanje desetinu temeljnog kapitala, tada osobe koje su podnijele zahtjev mogu same sazvati skupštinu."

(VTSRH, Pž-3158/96 od 07.01.1997. Zbornik 9/400/IV)

"Na skupštini ne može o odluci glasovati osoba kojoj se tom odlukom pribavlja neka korist ili se osoba oslobađa neke obveze. Ona ne može glasovati niti kao zastupnik člana društva.

Postojanje sukoba interesa između društva i člana društva treba biti vidljivo iz zapisnika, a u protivnom nije valjano isključenje prava glasa člana društva."

(VTSRH, Pž-23/01 od 24.09.2002. Zbornik 9/402/VII)

"Prema ocjeni ovog žalbenog suda pitanje vlasničkih udjela, a koje je predmetom spora u drugoj parnici među strankama je od prejudicijelnog značaja, jer kako će se odgovoriti na pitanje, da li je tuženik na spornoj skupštini društva imao kvorum, ako se ne zna koji je njegov udio u temeljnom kapitalu društva. Dakle svakako treba utvrditi pitanje vlasničkih udjela, da bi se moglo odgovoriti na pitanje da li je s obzirom na njihovu veličinu sporna skupština imala kvorum za donošenje valjanih odluka."

(VTSRH, Pž-4403/99 od 30.11.1999. - neobjavljena)

"Ovaj sud drugog stupnja nije mogao prihvatiti žalbene navode kao osnovane, jer je prvostupanjski sud utvrdio, da djelatnici T.V. i A.M. nisu bili na poslu, a niti u Š, pa je postojala potreba da se njih pismeno obavijesti preporučenom poštom o tome da se održava skupština društva s ograničenom odgovornošću za dan 16.07.1998."

(VTSRH, Pž-3957/00 od 19.09.2000. - neobjavljena)

"Sud drugog stupnja ne može preuzeti ulogu suca prvostupanjskog suca i utvrđivati činjenice i provoditi dokazni postupak, već samo može s obzirom na navode iznesene u obrazloženju prvostupanjske odluke suda - utvrditi da li je zaključak prvostupanjskog suda pravilan.

Sud prvog stupnja mora imati u vidu koji i kakav tužbeni zahtjev je postavljen, da li na poništenje odluke skupštine ili na utvrđenje njezine ništavosti i koje odredbe zakona se primjenjuju u konkretnom slučaju. Tek kada utvrdi koji propis je važeći utvrditi će koji razlozi ništavosti ili pobojnosti moraju biti ispunjeni. U svezi s time će utvrditi i koje odredbe statuta ili društvenog ugovora su time povrijeđene."

(VTSRH, Pž-4403/99 od 30.11.1999. - neobjavljena)

Zapaženo je, da su u praksi često tužbe i tužbeni zahtjevi postavljeni radi ništavosti odluka skupština društva kapitala, iako izneseni razlozi upućuju na poništenje takvih odluka. Može biti i obratna situacija, da su tužba i tužbeni zahtjev upereni na poništenje određenih odluka, a izneseni razlozi upućuju na ništavost istih.

Prema čl.2. st.1. Zakona o parničnom postupku sud je ovlašten odlučivati samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva stranke, a nema više ovlaštenja da utvrđuje činjenice i izvodi dokaze i po službenoj dužnosti, ako i ocijeni da su isti značajni za odlučivanje, osim u iznimnim slučajevima (čl.7. st.2. ZPP-a). Sud nije ovlašten ni stranci dosuditi nešto drugo što je eventualno utvrdio ili smatra da stranku pripada.

U iznesenom slučaju riječ je o dvije različite tužbe i dva različita tužbena zahtjeva, jedan je na utvrđenje ništavosti odluke, a drugi na poništenje odluke, iako je objema tužbama zajednički nazivnik pobojnost. To pak znači, da kada ovlaštenik na podnošenje tužbe navodi relevantne činjenice i dokaze glede razloga koji upućuju na poništenja odluke, a on traži utvrđenje ništavosti iste, da će njegov tužbeni zahtjev biti odbijen, bez obzira što je pravna posljedica ništavosti i poništenja odluke ista, a to je njezina nevaljanost.

Glede ništavosti i poništenja (pobojnosti) odluka glavne skupštine društva kapitala se primjenjuju odredbe čl.355. do 366. Zakona o trgovačkim društvima, koji ima prednost u primjeni kao lex specijalis, dok se odredbe čl.103. do 117. Zakona o obveznim odnosima primjenjuju na odgovarajući način i supsidijarno u onim pitanjima koja nisu drukčije uređena Zakonom o trgovačkim društvima, odnosno koja nisu uopće uređena.

Postojanje ili nepostojanje ništavosti i pobojnosti odluka glavne skupštine društva kapitala spada među najvažnija pitanja sudske prakse iz područja prava društava kapitala. Ovo zato što u nutarnjim odnosima društva donošenje nevaljalih odluka dovodi do slabljenja povjerenja među članovima društva, nepotrebnog ponovnog odlučivanja i time povećanja troškova.

Pored toga takvim nevaljanim odlukama se često ide u korist većine na štetu manjine članstva ili pak izigravanju vjerovnika društva.

Zbog toga mogućnost utvrđenja ništavosti i poništenja takvih odluka predstavlja učinkovito zaštitno sredstvo u unutrašnjim odnosima članova društva i samog društva, kao i društva i članova društva prema trećim osobama.

Stoga mogućnost postavljanja zahtjeva za pobijanje nevaljane odluke pripada i vjerovnicima društva kao zainteresiranim osobama čime se oni također štite od nezakonitih i nemoralnih odluka glavne skupštine društva kapitala.

Kod spomenute podjele ne radi se dakle o vrstama odluka s obzirom na nedostatke, nego o vrstama nedostataka, uslijed kojih su donesene odluke pobojne. Naglasili smo, da jedna te ista odluka može imati nedostatke koji je čine ništavom i pobojnom odnosno poništvajućom, radi čega se mogu postaviti oba tužbena zahtjeva kao eventualna sukladno odredbama ZPP-a o kumulaciji zahtjeva.

Prema vrsti nedostataka odluke glavne skupštine mogu biti prividne, nepostojeće, pendentne (bez pravnog učinka), ništave i poništavajuće, tj. pobojne. Za naše razmatranje su bile posebno interesantne odluke bez pravnog učinka, ništave i poništavajuće, odnosno pobojne.

Pendentne odluke (bez pravnog učinka) su one, koje da bi bile valjane treba da se ispune još neke dodatne zakonske pretpostavke. Takva odluka se može pobijati bez obzira da li ima ili nema pravni učinak, što znači da se ne treba čekati i ispunjenje dodatno tražene pretpostavke.

Ništavost i pobojnost odluka glavne skupštine društva kapitala razrađuju se navedenim odredbama čl.355. do 366. Zakona o trgovačkim društvima uz supsidijarnu primjenu odredaba čl.103. do 117. Zakona o obveznim odnosima. Međutim mnoga pitanja su različito regulirana u navedenim zakonima. Tako npr. dok se prema čl.109. ZOO-a na ništavost može pozvati svaka zainteresirana osoba (osoba koja ima pravni interes), dotle prema čl.357. ZTD-a broj osoba koje se mogu pozivati na ništavost je ograničen. Dalje ništava odluka se ne može sanirati suglasnošću dioničara, pa se kao takva ne smije ni provoditi. Ipak se takvoj odluci iznimno priznaje pravni učinak sukladno čl.356. ZTD-a.

Zakonski razlozi ništavosti u ZTD-a su pojedinačno nabrojani i drugih razloga za ništavost nema. Te razloge možemo podijeliti na tri osnovne skupine i to: na one koji se odnose na povrede propisa o obliku i postupku, na one koji se odnose na materijalno pravne povrede odredaba ZTD-a i na one koji se odnose na opće klauzule o kojima je u izlaganju pobliže bilo riječi. Na ništavost odluka glavne skupštine društva sud pazi po službenoj dužnosti, dok na pobojnost (poništenje) samo po zahtjevu ovlaštenika.

Na ništavost odluka glavne skupštine koje se upisuju u sudski registar pazi i registarski sud po službenoj dužnosti. Pri tome odredbe čl.356. ZTD-a određuju uvjete konvalidiranja tako donesenih odluka i to samo onih koje je zakonodavac izričito naveo, što znači da konvalidacija u ostalim slučajevima nije dopuštena. Dakle, u slučajevima vezanim za ništavost odluka glavne skupštine društva kapitala oni se mogu razmatrati kroz rješavanje sporova povodom tužbi za utvrđenje ništavosti tih odluka te u postupcima povodom upisa takve odluke u sudski registar.

Za konvalidaciju ništave odluke u Zakonom određenim slučajevima nije od značaja ima li upis u sudski registar konstitutivni ili deklaratorni značaj. Međutim, kako se u pravilu radi o konstitutivnim upisima u sudski registar nema praktične opasnosti, da bi ništava odluka skupštine društva mogla proizvesti pravne učinke prije njezinog upisa.

Ništavost se može isticati u tužbi ili na bilo koji drugi način kao npr. prigovorom. Ukoliko dioničar, uprava, član uprave ili član nadzornog odbora podnese tužbu protiv društva za utvrđenje ništavosti odluke glave skupštine na odgovarajući način se primjenjuju odredbe čl.363. st.2., 3. i 4. te čl.364. ZTD-a. što upućuje na zaključak, da se primjenjuju odredbe o tužbi za pobijanje kao i pravni učinci pobijanja.

Osnovna razlika između ništavosti i poništenja, odnosno pobojnosti odluka glavne skupštine ogleda se u razlozima uslijed kojih je odluka ništava ili poništavajuća, tj. pobojna o kojima je u izlaganju detaljnije bilo govora. Tako kad postoje povrede koje Zakon kvalificira kao posebno teške polazeći od interesa dioničara, članova organa društva i vjerovnika te općeg interesa, pravne posljedice takvih povreda uzrokuju ništavost odluka skupštine društva kapitala.

Protivno ukoliko je riječ o povredama koje s obzirom na spomenuta mjerila se smatraju manje teškim pravne posljedice istih uzrokuju poništenje, odnosno pobojnost odluke. Kako su teške povrede izričito Zakonom navedene (numerus claussus), sve ostale na koje Zakon o trgovačkim društvima ukazuje uzrokuju poništenje, tj. pobojnost odluke.

Sud će dakle ispitivati, da li su ispunjeni razlozi za ništavost ili pobojnost odluke skupštine društva na temelju postavljenog zahtjeva ovlaštenika (tužitelja), a sve na osnovu relevantnih činjenica i dokaza kojima se izneseni razlozi potkrjepljuju.

Ništava odluke skupštine društva je ništava i bez sudske presude, dok je poništenje, tj. pobijanje takve odluke moguće samo u postupku pred sudom povodom tužbe za poništenje iste. Ovo zato što samo pravomoćna odluka suda može definitivno poništiti tako donesenu odluku.

Značajno je upozoriti, da zakonodavac ne propisuje konkretne razloge poništenja, tj. pobojnosti odluke skupštine društva kapitala, kao što je to učinio u slučaju njene ništavosti. Odredio je samo opću klauzulu temeljem koje je moguće poništavati, odnosno pobijati sve odluke glavne skupštine za koje se osnovano pretpostavlja, da su protivne Zakonu o trgovačkim društvima ili Statutu društva. Doduše, pored te opće klauzule iz čl.360.st.1. Zakona u ostalim stavcima ovog članka navodi još i posebne razloge za poništenje, odnosno pobijanje za koje je smatrao, da su dovoljno značajni da ih treba posebno istaknuti.

Ipak odluka glavne skupštine društva koja je donesena protivno Zakonu ili Statutu s obzirom na činjenicu, da li takav propis nešto nalaže, dopušta ili zabranjuje, ogleda se primarno u povredi propisa o postupku ili povredi materijalno pravnih odredbi Zakona ili Statuta.

Pri tome bi bilo dovoljno postojanje same vjerojatnosti, da nedostatak u postupku ima utjecaja na učinak odluke (tzv. potencijalna uzročnost). Novija se shvaćanja ne zadovoljavaju takvim kriterijem, već se zahtjeva sveobuhvatna procjena obilježja, s time da nedostatak mora biti značajan glede očekivanih posljedica koje pogađaju ovlaštenike, a takvi kriteriji se primjenjuju i u našem pravu. Kod takve procijene značajna je uloga ovlaštenika i suda.

Bitno je upozoriti, da svaki dioničar koji nije iskazao protivljenje u zapisnik glavne skupštine nema pravo na podnošenje pobojne tužbe. Dioničar koji nije bio prisutan radu skupštine ima pravo pobijati odluku jedino, ako ista nije bila uredno sazvana ili ako predmet odlučivanja nije valjano objavljen, kao i onda kada mu je protupravno onemogućeno sudjelovanje na glavnoj skupštini društva.

Tužba za utvrđenje ništavosti i pobojna tužba (tužba na poništenje) se podnose trgovačkom sudu na čijem području se nalazi sjedište tuženog društva upisanog u sudski registar u Zakonom propisanom roku. Sud može na prijedlog stranke u izloženom smislu prije pokrenutog postupka ili u njegovom tijeku privremenom mjerom zaustaviti primjenu odluke skupštine društva do pravomoćnosti presude. Ovo posebno iz razloga ukoliko bi se društvu provođenjem donesene odluke skupštine mogla pričiniti nepopravljiva šteta. Zakonske pretpostavke za određivanje predložene privremene mjere su određene Ovršnim zakonom koji se adekvatno primjenjuje i u ovakvom slučaju.

Dakle, pod pojmom pobijanja odluke glavne skupštine zakonodavac obuhvaća njezinu ništavost i pobojnost (poništenje) te ih po nastupajućim pravnim posljedicama izjednačuje. Međutim, ništavost i pobojnost (poništenje) nisu identični pravni pojmovi. Ovo prvenstveno što se među njima ogledaju razlike na koje smo upozorili, a pored toga i sam zakonodavac je napravio distinkciju između navedenih pojmova kad je odredio različite razloge za njihovo pobijanje, iako im je ista pravna posljedica, a to je nevaljanost tako donesene odluke.

Tako ni temeljem poništene odluke glavne skupštine nitko ne može ništa ostvariti jer se i na nju primjenjuju pravne posljedice ništavosti odluke. To pak znači, da onaj koji nešto primio povodom ništave ili poništene odluke skupštine društva mora to i vratiti.

Za one odluke skupštine za koje postoji zakonska obveza njihovog upisa u sudski registar, upisuju se i sve izmjene i dopune takvih odluka, pa također i presude koje su donesene povodom zahtjeva ovlaštenika za utvrđenje ništavosti odluke ili njezinog poništenja.

Upozoravamo i na odluke koje se mogu pobijati uslijed zakonskih razloga kao i sve ostale odluke, a uz to još i iz posebnih razloga iz čl.365. i 366. Zakona o trgovačkim društvima.

Prije Izmjena i dopuna Zakona o trgovačkim društvima (NN 118/03) ništavost odluka skupštine društva s ograničenom odgovornošću je bila posebno regulirana, dok se glede pobojnosti upućivalo na odgovarajuću primjenu odredaba koje su se odnosile na pobojnost odluka dioničkog društva. Međutim navedenim Izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima koji je stupio na snagu 01.01.2004. u slučajevima ništavosti i pobojnosti odluka skupštine društva s ograničenom odgovornošću se upućuje na odgovarajuću primjenu odredbi čl. 355. do 359. i 360. do 366. Zakona.

Ovo je bilo i za očekivati, jer odluke skupštine društva s ograničenom odgovornošću mogu imati iste nedostatke kao i odluke skupštine dioničkog društva. Tako glede ocijene i postojanja nedostataka primjenjuje se isti pravni kriteriji. Pri tome je u izlaganju o ništavosti i pobojnosti odluka skupštine ovog društva ipak upozoreno na određene razlike o kojima treba voditi računa prilikom razmatranja te problematike. Isto je tako upozoreno na razliku u tretiranju pojedinih pravnih pojmova, kao npr. na ulogu predsjednika skupštine, na način pripremanja, sazivanja i održavanja, a posebno na vođenje skupštine te donošenju odluke.

Kod toga valja naglasiti, da razlozi ništavosti odluke skupštine se društvenim ugovorom ne mogu proširiti ni suziti. I u slučaju pobijanja odluka skupštine društva sa ograničenom odgovornošću se u praksi zapaža tendencija, da se u pravilu traži utvrđenje ništavosti tako donesene odluke, a iznose se razlozi za njezino poništenje. To znači da ovlaštenici na podnošenje tužbi za pobijanje odluka skupštine društva izjednačavaju pravne termine ništavosti i poništenja odluke, a to je kako smo naglasili nije isto.

Zaključno treba kazati, da i kod ništavosti i poništenja odluka skupština društva kapitala, što Zakon o trgovačkim društvima podvodi pod isti pojam pobojnosti, je intencija zakonodavca na njihovom zakonitom i pravilnom donošenju, a kad se tako već ne postupi, da se onda što prije tako donesene nevaljale odluke nadomjeste valjanima u koju svrhu pruža učinkovitu pravnu zaštitu kroz navedene i razmatrane zakonske odredbe u ovom radu.

Mr.sc. Mladen Pavlović