Intellectio Iuris

Približavanje Europskoj uniji i europskom identitetu, te potpuno i jednakopravno uključivanje Bosne i Hercegovine u suvremeni europski integracijski proces i pravnu europeizaciju strateški je prioritet Bosne i Hercegovine. Uspješnost priprema za približavanje, te pridruživanje i punopravno članstvo, zahtijeva i "preoblikovanje" unutarnjeg zakonodavstva, odnosno usklađivanje bosanskohercegovačkog pravnog sustava s pravnim sustavom Europske unije u mnogim područjima. Jedno od prioritetnih područja u procesu usklađivanja bosanskohercegovačkog zakonodavstva s pravom Europske unije nesumnjivo je pravo zaštite potrošača. Građanskopravna odgovornost proizvođača za štetu izazvanu nedostatkom na njegovom proizvodu vrlo je osjetljivo područje zaštite potrošača koje ima svoju građanskopravnu prepoznatljivost i pravnu samostalnost. Autor otvora i pokreće čitav niz složenih i osjetljivih pitanja i aktualnih problema vezanih uz pravni okvir odgovornosti predviđen (uspostavljen) Direktivom Europske unije o odgovornosti za proizvode, te Zakonom o obveznim odnosima i Zakonom o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, ali ne razmatra svako pitanje iscrpno niti daje cjelovite i zaokružene odgovore na brojna pitanja. Raščlambom i interpretiranjem određenih pitanja i problema (problem obrane tzv. razvojnim rizikom, problem dokaza uzročne veze između štete i proizvoda s nedostatkom, problemi vezani uz kvantitativno i vremensko ograničenje odgovornosti proizvođača i dr.), s naglaskom na njihovo aktualno stanje i izglede za budućnost, autor pokušava dati potpuniju, pravilniju i cjelovitiju sliku građanskopravne odgovornosti proizvođača za štetu izazvanu nedostatkom na njegovom proizvodu. Ne smije se zanemariti iznimno značajan problem kojeg autor posebno ističe, a to je pitanje usklađenosti Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini s drugim zakonima, odnosno pitanje odnosa posebnog zakonodavstva o zaštiti potrošača i općeg zakonodavstva o ugovornim i izvanugovornim obvezama.

I. Usklađivanje prava Bosne i Hercegovine s pravom Europske Unije - Približavanje Europskoj uniji (u daljnjem tekstu: EU), te potpuno i jednakopravno uključivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) u europske integracijske strukture, strateški je prioritet BiH¹ . Prihvatiti i postati djelom tzv. europskog (normativnog, institucionalnog i kulturološkog) identiteta² značilo bi prihvatiti slobodu, demokraciju, poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, poštivanje različitosti kultura, te vladavinu prava. Europeizacija u pravnom, gospodarskom i političkom smislu donijet će BiH političke, sigurnosne, gospodarske i pravne koristi. Međutim, da bi se došlo do navedenih koristi potrebno je uložiti izniman napor na području političkih, gospodarskih i pravnih prilagodbi nužnih u procesu integriranja.

Iako je sukladno čl. 49. Ugovora o Europskoj uniji³ (Treaty on European Union, Maastricht Treaty, potpisan je 7. veljače 1992., a stupio je na snagu 1. studenog 1993. godine) jedini formalni uvjet za članstvo u EU da se radi o europskoj državi koja počiva na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, te vladavini prava, na sastancima Europskoga vijeća u Kopenhagenu lipnja 1993. (tzv. Kopenhagenski uvjeti) i Madridu prosinca 1995 postavljeni su dodatni (politički, ekonomski, pravni i administrativni) uvjeti koje kandidati moraju ispuniti prije primanja u punopravno članstvo⁴. Pravni je uvjet prihvaćanje (i stvaranje uvjeta za potpuno i dosljedno primjenjivanje) cjelokupnog komunitarnog prava, ili bolje rečeno, komunitarnih stečevina (acquis communautaire)⁵ .

BiH teži harmoniziranju pravnog sustava s pravnim sustavom EU. U sadašnjoj fazi uspostavljenih (institucionalnih) odnosa između BiH i EU ne postoji pravna obveza na izjednačavanje i usklađivanje (harmonizaciju)⁶ prava BiH s pravom EU. No, bez obzira što u ovom trenutku BiH još nije preuzela formalnu obvezu "preoblikovanja" unutarnjeg zakonodavstva, odnosno usklađivanja svojih propisa s pravnom regulativom EU, uzimajući u obzir težnju BiH za potpuno i jednakopravno uključivanje u suvremeni europski integracijski (politički, gospodarski i sigurnosni) proces⁷ i pravnu europeizaciju⁸, nužno je pokrenuti organizirani postupak dobrovoljnog usklađivanja bosanskohercegovačkog zakonodavstva s pravnim sustavom EU⁹ . Važno je napomenuti da upravo zbog nepostojanja pravne obveze postoji mogućnost da se u ovoj fazi izaberu "samo" prioritetna područja, u kojima su pravne prilagodbe ionako (bez obzira na integraciju u EU) nužne u BiH¹⁰. Kada BiH potpiše sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (Stabilisation and Association Agreement, SAA), odnosno kada odnosi BiH i EU prijeđu u ugovornu fazu (od pridruženog do punopravnog članstva), izjednačavanje i usklađivanje određenih područja prava postat će (djelomično) obvezno¹¹ .

II. Usklađivanje materije zaštite potrošača - Jedno od prioritetnih područja u procesu usklađivanja bosanskohercegovačkog zakonodavstva s pravom EU nesumnjivo treba biti pravo zaštite potrošača. Od BiH se očekuje harmonizacija standarda sigurnosti i kvalitete proizvoda i politike zaštite potrošača s europskim standardima.

Prava potrošača u Europskoj su uniji jedan od temelja unutarnjeg tržišta na kojemu potrošači mogu kupovati proizvode koji svojim tehničkim, estetskim, uporabnim, ekološkim i pravnim obilježjima, u velikoj mjeri zadovoljavaju želje i potrebe potrošača, ali i međunarodne standarde koji se odnose na kvalitetu i sigurnost proizvoda. Zaštita zdravlja, sigurnosti, gospodarskih interesa potrošača, promicanje informiranja, obrazovanja i udruživanja potrošača, stalna je briga različitih tijela Europske unije^{12 13} . Najveći dio mjera različitih organa Zajednice u području europskog prava zaštite potrošača (acquis communautarie de consummation) imaju svoje izvorište u odredbama Rimskog ugovora. Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice (Treaty establishing European Economic Community, EEC Treaty, Treaty of Rome) iz 1957. godine (potpisan u Rimu 25. ožujka 1957. godine, a stupio na snagu 1. siječnja 1958. godine) samo na nekoliko mjesta određuje komunitarnu politiku zaštite potrošača, i to u: preambuli, čl. 2., 39., 40., 85., 86. i 92. Usvajanjem Jedinstvenog europskog akta (Single European Act, potpisan 17. veljače 1986., stupio na snagu 1. srpnja 1987. godine), Ugovora o Europskoj uniji i Amsterdamskog ugovora (Treaty of Amsterdam, potpisan 2. listopada 1997. godine, stupio na snagu 1. svibnja 1999. godine) "ustavna" razina zaštite potrošača sadržana u Rimskom ugovoru značajno je ojačana. Ugovor o Europskoj uniji postavlja zaštitu potrošača kao jedan od osnovnih ciljeva i zadataka Europske unije. Naime, doprinos pojačanju zaštite potrošača (a contribution to the strengthening of consumer protection) predstavlja jednu od aktivnosti za ostvarenje temeljnih komunitarnih ciljeva sadržanih u čl. 2. Amsterdamski ugovor daje novi poticaj u razvoju komunitarnog prava zaštite potrošača. U novom čl. 129.a (čl. 153 nakon prenumeriranja) jedan od osnovnih ciljeva i zadataka Zajednice predstavlja zaštita zdravlja i sigurnosti potrošača, zaštita gospodarskih interesa potrošača, informiranje i obrazovanje potrošača, te učinkovito organiziranje potrošača u cilju zaštite njihovih interesa¹⁴. Zahtjev zaštite potrošača bit će uzet u obzir u definiranju i implementaciji ostalih komunitarnih postupaka i aktivnosti. Ovim člankom prava potrošača predstavljaju prioritet unutar europskog Ustava. Vrlo značajan korak u komunitarnoj politici zaštite potrošača je Program zaštite i informiranja potrošača koji je donesen 14. travnja 1975. godine. Taj Preliminarni program predstavlja akcioni plan promoviranja pet temeljnih prava potrošača, i to; pravo na zaštitu zdravlja i sigurnosti, pravo na zaštitu gospodarskih interesa, prava na naknadu štete i prava na predstavljanje. Potrošači imaju pravo i na savjetovanje u tijelima i institucijama koje odlučuju o potrošačima te pravo da budu zastupani i uživaju potporu države u ostvarivanju potrošačkih prava. Drugi program Komisije u području zaštite potrošača iz 1981. godine podrobnije razrađuje prava sadržana u Preliminarnom programu. Nakon Trećeg programa iz 1986. godine slijedila su tri trogodišnja Akciona plana, i to: prvi 1990. - 1992.; drugi 1993. - 1995. i treći 1996. - 1998. Komisija je donijela i Akcioni plan 1999. - 2001. u kojem su ističu tri najznačajnije zadaće komunitarne politike zaštite potrošača, a to su: jačanje "glasa" potrošača kroz različite potrošačke asocijacije, održavanje i razvijanje visokih zdravstvenih i sigurnosnih standarda i potpuno poštivanje ekonomskih interesa potrošača. U odluci Parlamenta (no. 283/1999/EC) i Vijeća EU (25. siječnja 1999.) utvrđen je opći okvir komunitarnih aktivnosti i prioriteta u području zaštite potrošača. Ovaj opći okvir pokriva petogodišnji period, i to od 1. siječnja 1999. godine do 31. prosinca 2003. godine. Posljednje značajnije aktivnosti EU vezane za strategiju zaštite potrošača su Communication from the Commission to the European Parliament, the Council,the Economic and Social Committee and the Committee of the Regions - Consumer Policy Strategy 2002-2006 (COM/2002/0208 final / Official Journal C 137), te REPORT (European Parliament) on the Commission communication "Consumer Policy Strategy 2002-2006" (COM(2002) 208 - C5-0329/2002 - 2002/2173(COS)).

Ne smijemo izostaviti doprinos Suda pravde (The Court of Justice) u utemeljenju i promicanju prava zaštite potrošača. Mogu su izdvojiti tri skupine slučajeva koji imaju izuzetan značaj za problematiku zaštite potrošača. Prvu skupinu čine slučajevi vezani za interpretaciju čl. 30. i 36. Rimskog ugovora. Najznačajniji slučajevi iz ove skupine su: Cassis de Dijon (Case 120/78 Rewe-Zentral AG v Bundesmonopolverwaltung fur Branntwein 1979 ECR 649), Dassonville (Case 8/74 Procureur du Roi v Dassonville 1974 ECR 837) i Keck i Mithouard (Case C-267, 268/91 Keck and Mithouard 1993 ECR 6097). U izdvojenoj skupini slučajeva, vjerojatno najznačajnija odluka Europskog suda o nacionalnim pravima zaštite potrošača, njihovim razlikama i domašaju komunitarnih propisa u odnosu na nacionalna prava je odluka u slučaju Alsthom v Sulzer (Case 339/89 Alsthom v Sulzer 1979 ECR 120) . Treću skupinu slučajeva čine slučajevi koje se odnose na interpretaciju čl. 85. i 86. Rimskog ugovora.

Odredbe Rimskog ugovora, zajedno s odredbama drugih Osnivačkih ugovora, "ustavni" su temelj komunitarnog prava zaštite potrošača koje s Programima i Akcionim planovima, te judikaturom Europskog suda, čine strukturu europskog prava zaštite potrošača.

III. Zakon o zaštiti potrošača u BiH - Jedna od zadaća Europske unije jest usklađivanje prava unutar Unije, u mjeri u kojoj je to potrebno za ostvarivanje komunitarnih ciljeva, pa ta europska (sui generis)¹⁵ integracija ima važne zadaće i na području prava zaštite potrošača tzv. zadatak europeizacije prava zaštite potrošača u državama članicama Europske unije, ali i u ostalim europskim državama, uključujući i BiH. BiH treba (ali još uvijek ne mora) preuzeti direktive EU o zaštiti potrošača u nacionalno zakonodavstvo.¹⁶ Usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u BiH zaštiti koja je na snazi u EU, politika aktivne zaštite potrošača, veća informiranost, razvoj neovisnih udruga za zaštitu potrošača,¹⁷ učinkovita pravna zaštita potrošača radi poboljšanja kvalitete i sigurnosti potrošačke robe i održavanja odgovarajućih sigurnosnih standarda omogućilo bi primjereno funkcioniranje tržišnog gospodarstva BiH.

Bosna i Hercegovina je 25. lipnja 2002. godine usvojila Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZZP) koji je objavljen u "Sl.glasniku BiH", br. 17. od 17. 07. 2002.godine. Odmah treba naglasiti da su u izradi ZZP-a redaktori u velikoj mjeri primijenili "načelo" tzv. pukog prenošenja tuđih rješenja. Naime, ozbiljne kritičke opservacije ZZP-a svoj korijen imaju u činjenici da su redaktori zakona očigledno uzeli kao osnovu rješenja najznačajnijih direktiva EU iz oblasti zaštite potrošača, koja su pukim usvajanjem, i to često samo nekih izdvojenih odredbi iz ovih direktiva, jednostavno prenijeli u ZZP.¹⁸ Također, smatramo da postoji određeni nedostatak u jezičnom izražavanju u ZZP, a što je iznimno značajno, jer da bi se pravni propisi mogli lako razumjeti i dosljedno primjenjivati, moraju biti sastavljeni i prema pravilima lingvistike.¹⁹

Bosanskohercegovački zakonodavac je prihvatio jedan od mogućih nomotehničkih pristupa u reguliranju materije zaštite potrošača, a to je donošenje posebnog zakona koji će na jednom mjestu donijeti (gotovo) sva pravila koja su od značenja za položaj potrošača na tržištu.²⁰ Time je ZZP postao opći propis o zaštiti potrošača. Njegova primjena, odnosno djelotvorno funkcioniranje ovisi o donošenju velikog broja provedenih propisa.^21 22 Također, njegova primjena ne smije umanjiti prava koja potrošaču već pripadaju po drugim zakonima i općim propisima o ugovornim odnosima, ili će mu tek pripadati.²³ U vezi s ovim, ne smijemo zanemariti iznimno značajan problem koji se pojavio u primjeni ZZP-a, a to je pitanje usklađenosti sa drugim zakonima koji važe u BiH,²⁴ odnosno pitanje odnosa posebnog zakonodavstva o zaštiti potrošača i općeg zakonodavstva o ugovornim i izvanugovornim obvezama.²⁵ Radi se prvenstveno o odnosu ZZP-a i Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).²⁶ Taj odnos treba sagledavati kao odnos općeg i posebnog, i to na način da je ZZP poseban zakon, pa se njegove odredbe primjenjuju primarno, kada se rješava o pitanjima iz područja zaštite potrošača, dok ZOO predstavlja opći propis, koji se primjenjuje na sve one obveznopravne odnose koji nisu izričito drukčije uređeni ZZP.^27 28

Ne slažemo se s pristupom bosanskohercegovačkog zakonodavca reguliranju materije zaštite potrošača. Mišljenja smo da je s stanovišta zaštite potrošača (ali i ostalih osoba) bilo opravdanije i korisnije, prije svega, izvršiti podjelu direktiva na one koje uređuju (isključivo ili najvećim dijelom) zaštitu osobnih interesa potrošača, u prvom redu, gospodarskih interesa potrošača, fizičkih osoba, koje su slabija strana na tržištu, te na one koje uređuju zaštitu i drugih interesa i osoba (među kojima je i direktiva o odgovornosti za proizvode). Prema navedenom principu podjele, prva grupa direktiva postaje predmet zakona o zaštiti potrošača, a druga grupa direktiva bi se preuzela prilagodbom ZOO-a. Takav pristup (koji je u skladu s europskim trendovima i stajalištem eksperata EU) vjerojatno će biti prihvaćen u Republici Hrvatskoj.²⁹ Međutim, kao što smo ranije spomenuli, ZZP je prihvatio pristup koji može donijeti mnogo nejasnoća i problema u praksi.

Navedeno stajalište dobiva još više na težini, kada se uzme u obzir da ZZP ima za cilj regulirati samo zaštitu potrošača tj. zaštitu " … fizičkih osoba koja kupnjom ili nabavkom uporabljuju proizvode i usluge za osobne potrebe ili potrebe svog kućanstva, odnosno ne nabavljaju ih niti uporabljuju za trgovačku ili profesionalnu namjenu …" i u tom smislu on mora ograničiti zaštitu samo na tu skupinu subjekata.^{30 31} Što je sa ostalim subjektima, kada znamo da je krug osoba koje mogu pretrpjeti štetu od proizvoda s nedostatkom mnogo širi od pojma potrošača? Odgovor moramo tražiti u općim pravilima ZOO-a, odnosno pravilima o odgovornosti proizvođača stvari s nedostatkom (čl. 179. ZOO) koja u određenim segmentima proširuju i pooštravaju odgovornost u odnosu na ZZP. ³²

ZZP uređuje slijedeća pitanja:

DIO I. OPĆE ODREDBE
DIO II. PRODAJA PROIZVODA I PRUŽANJE USLUGA
DIO III. DEKLARIRANJE (OZNAČAVANJE) PROIZVODA
DIO IV. ODGOVORNOST ZA PROIZVOD
DIO V. GARANCIJA ZA PROIZVOD ILI USLUGU
DIO VI. GARANTNI LIST
DIO VII. GARANCIJA ZA ZDRAVSTVENU ISPRAVNOST ŽIVOTNIH NAMIRNICA I PREDMETA OPĆE UPORABE
DIO VIII. OGLAŠAVANJE PROIZVODA I USLUGA GLAVA
DIO IX. ODREDBE O RASPRODAJI
DIO X. PRODAJA ENERGIJE, VODE, TELEKOMUNIKACIJSKIH, KOMUNALNIH I DRUGIH USLUGA
DIO XI. PRODAJA OD VRATA DO VRATA (IZRAVNA PRODAJA)
DIO XII. PRODAJA NA DALJINU
DIO XIII. POTROŠAČKI KREDIT
DIO XIV. PRODAJA S OBROČNOM OTPLATOM CIJENE
DIO XV. OSIGURANJE
DIO XVI. ELEKTRONIČKI INSTRUMENTI PLAĆANJA
DIO XVII. TURISTIČKI PAKET ARANŽMANI
DIO XVIII. VREMENSKI ZAKUP TURISTIČKOG OBJEKTA (TIME SHARING)
DIO XIX. UGOVORNE ODREDBE
DIO XX. NOSITELJI ZAŠTITE POTROŠAČA.
DIO XXI. INSPEKCIJSKI NADZOR I UPRAVNE MJERE
DIO XXII. PRAVNA ZAŠTITA POTROŠAČA
DIO XXIII. KAZNENE ODREDBE
DIO XXIV. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Napominjemo da su, sukladno čl. 115. ZZP-a, nositelji zaštite potrošača, odnosno subjekti odgovorni za zaštitu potrošača u BiH: Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Konkurencijsko vijeće BiH, Vijeće za zaštitu potrošača BiH, Ministarstvo trgovine Federacije BiH, Ministarstvo trgovine i turizma Republike Srpske, Ured za konkurenciju i zaštitu potrošača u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, Udruge potrošača, Obrazovne institucije, mediji i tiskane publikacije, inspekcijska i druga tijela.³³

IV. Direktiva o odgovornosti za proizvode³⁴- Građanskopravna odgovornost proizvođača za štetu izazvanu nedostatkom na njegovom proizvodu proizvoda je vrlo osjetljivo područje zaštite potrošača, te se, stoga, ne može promatrati izvan učenja o pravu zaštite potrošača. Ipak, treba imati na umu da je problem građanskopravne odgovornosti za štetu od neispravnog proizvoda samo jedan dio šireg konteksta zaštite potrošača u pravu EU koji ima svoju građanskopravnu prepoznatljivost i pravnu samostalnost. ³⁵

U cilju izjednačavanja i usklađivanja (harmonizacije) propisa država članica Europske unije u području odgovornosti za štetu od proizvoda, te u cilju zaštite potrošača, konkurencije i slobodnog kretanja robe na jedinstvenom tržištu, (nakon dugotrajnih napora i jake potpore Komisije)³⁶ donesena je Direktiva Vijeća EEZ-a,³⁷ br. 374, od 25. srpnja 1985., o ujednačavanju zakona, uredbi i administrativnih odredbi država članica koji reguliraju odgovornost za proizvode s nedostatkom (u daljnjem tekstu: Direktiva).³⁸ Dva se temeljna cilja Direktive posebno se ističu, i to: harmoniziranje prava država članica u području odgovornosti za štetu prouzročenu nedostatkom na proizvodu, te zaštita potrošača.³⁹ Direktiva predstavlja prvi, najvažniji i najistaknutiji pravni instrument i postupak komunitarnog prava za usklađivanje prava država članica Europske unije u području odgovornosti za proizvode s nedostatkom.⁴⁰ Potrebno je naglasiti da Direktiva postavlja samo zajednički minimum komunitarnih pravila o odgovornosti za štetu od proizvoda, ostavljajući mogućnost da se prava oštećene osobe prosuđuju ne samo prema odredbama koje ona sadrži, već i prema nacionalnom zakonodavstvu dotične države članice, ukoliko ta pravila daju šira i veća prava oštećenoj osobi.⁴¹ Time je u znatnoj mjeri žrtvovan jedan od ciljeva donošenja Direktive - potpuna unifikacija pravila o odgovornosti proizvođača - i usvojen je sustav prema kojem na nacionalnom nivou paralelno mogu važiti dva ili čak više pravnih režima ove odgovornosti.⁴²

Odgovornost utvrđena Direktivom stabilan je, izbalansiran i koherentni pravni okvir koji doprinosi pravičnoj raspodjeli rizika uzimajući u obzir, s jedne strane, interese pojedinaca, koji su izloženi riziku po zdravlje, tjelesno i materijalno blagostanje od modernog društva obilježenog visokim stupnjem tehničke složenosti, te s druge strane, interese proizvođača da izbjegnu nelojalnu konkurenciju kao posljedicu različitih pravila o odgovornosti, te da smanje utjecaj ovih razlika na inovaciju, konkurentnost i otvaranje novih radnih mjesta.⁴³ Međutim, trenutna mogućnost dosta rastezljivog interpretiranja brojnih otvorenih pitanja u Direktivi navodi na nužnost što preciznijeg formuliranja i razvoja dodatnih pravila i normi s tim u svezi. U tom pravcu, pa prema tome i u pravcu oblikovanja fizionomije europskog prava odgovornosti proizvođača za štetu izazvanu nedostatkom na proizvodu, iznimno je značajna, kompleksna i raznovrsna ulogu Suda pravde.

Od perioda objavljivanja Direktive do danas velik broj država (sve države članice i mnoge države izvan Europske unije) donio je zakone o zaštiti potrošača (unutar kojih su odredbe o odgovornosti za proizvod), odnosno posebne zakone o odgovornosti za proizvod. Jedna od država koja je donijela Zakon o zaštiti potrošača u kojem se nalaze odredbe o odgovornosti za proizvod je i BiH.

Odgovornost proizvođača - Prije donošenja ujednačenih pravila o odgovornosti proizvođača za štete od proizvoda s nedostatkom u nekim državama bio je prihvaćen sustav odgovornosti proizvođača za štete od proizvoda s nedostatkom zasnovan na krivnji, dok u drugim državama postojanje krivnje nije bilo od utjecaja na postojanje odgovornosti.⁴⁴ Danas je očito, i možemo reći općeprihvaćen je stav, da osnova odgovornosti proizvođača za štete od (njegovog) proizvoda s nedostatkom nije krivnja, već uzročnost. Direktiva je prihvatila načelo objektivne odgovornosti proizvođača za štete od proizvoda s nedostatkom, tj. načelo odgovornosti bez obzira na krivnju.⁴⁵ Proizvođač je odgovoran za štetu prouzročenu nedostatkom na njegovom proizvodu (čl. 1. Direktive).^{46 47} Odgovornosti proizvođača za štetu od proizvoda s nedostatkom može biti više ili manje objektivna. Relativna strogost režima objektivne odgovornosti proizvođača uvjetovana je mnoštvom kolateralnih faktora. Pravilo o objektivnoj odgovornosti proizvođača na određeni način je pooštreno njegovom odgovornošću i za višu silu.⁴⁸ S druge strane pak, mogući osnovi ekskulpacije odnosno isključenja i ograničenja odgovornosti predviđeni Direktivom suviše su brojni i dovode u pitanje strogost odgovornosti proizvođača. Naime, pored klasičnih razloga isključenja ili ograničenja odgovornosti proizvođača za proizvod s nedostatkom (viša sila - nakon stavljanja proizvoda u promet, radnja oštećene osobe ili osobe za koju ona odgovara koja izazvala ili pridonijela nastanku štete, radnja treće osobe koja je isključivo uzrokovala štetu) Direktiva (čl. 7.) određuje da proizvođač neće odgovarati ako dokaže: da nije stavio proizvod u promet; da, s obzirom na okolnosti slučaja, nedostatak vjerojatno nije postojao u trenutku stavljanja proizvoda u promet ili da je nedostatak nastao kasnije; da proizvod nije bio namijenjen prodaji ili nekom drugom obliku distribucije, niti je proizveden ili distribuiran u okviru profesionalne djelatnosti; da je nedostatak posljedice usklađivanja proizvoda s prinudnim propisima javne vlasti o načinu izrade proizvoda odnosno standardima sigurnosti i kvalitete koje mora zadovoljiti pojedini proizvod;⁴⁹ da stupanj znanstveno-tehničkog razvoja u vrijeme stavljanja proizvoda u promet nije bio takav da je omogućavao otkrivanje postojanja nedostatka tzv. obrana razvojnim rizikom.⁵⁰ Odredba čl. 7.(f) Direktive isključuje odgovornost proizvođača sastavnog dijela finalnog proizvoda ako dokaže da je nedostatak na sastavnom dijelu proizvoda posljedica njegovog uklapanja u cijeli proizvod ili instrukcija dobivenih od finalnog proizvođača.

U bosanskohercegovačkom pravu propisana je objektivna, izvanugovorna, deliktna odgovornost proizvođača stvari s nedostatkom. Može se slobodno reći da ZOO predstavlja važnu etapu u razvoju ove složene i osjetljive oblasti i discipline, jer prvi put u bosanskohercegovački pravni sustav na izričit način uvodi i uređuje (objektivnu) odgovornost proizvođača stvari s nedostatkom.⁵¹ Sudska je praksa prije donošenja ZOO-a ukazala na postojanje šteta prouzročenih nedostatkom na proizvodu, te je priznavala novi vid odgovornosti tj. objektivnu odgovornost proizvođača stvari s nedostatkom.⁵² Zakonodavac smatra da je odgovornost proizvođača stvari s nedostatkom poseban oblik odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti.^{53 54} Zanimljivo je da ZOO uređuje odgovornost proizvođača stvari s nedostatkom u samo jednom članku,⁵⁵ i to odredbama čl. 179. koji glasi:

""(1) Tko stavi u promet neku stvar koju je proizveo, a koja zbog nekog nedostatka predstavlja opasnost štete za osobe ili stvari, odgovara za štetu koja bi nastala zbog nedostatka.

(2) Proizvođač odgovara i za opasna svojstva stvari ako nije poduzeo sve što je potrebno da štetu, koju je mogao predvidjeti, spriječi upozorenjem, sigurnom ambalažom ili drugom odgovarajućom mjerom"

Vidljivo je da je zakonodavac predvidio i objektivnu (čl. 179., st. 1.) i subjektivnu (čl. 179., st. 2.) odgovornost proizvođača stvari s nedostatkom.

Odredba iz st. 1. čl. 179. ZOO-a donosi objektivnu odštetnu odgovornost, i to ne nekakvu modificiranu odgovornost (kako npr. postoji u komunitarnom pravu).⁵⁶

Subjektivna presumirana odgovornost proizlazi iz sadržaja odredbe st. 2. čl. 179. prema kojoj proizvođač odgovora za štetu "koju je mogao predvidjeti", kao i za "opasna svojstva stvari" kojih je, dakle, svjestan pa je dužan poduzeti sve što je potrebno da spriječi nastanak štete.^{57 58} Prema tome, proizvođač se može osloboditi odgovornosti dokazom nekrivnje, odnosno ukoliko dokaže da je poduzeo sve što je potrebno da štetu, koju je mogao predvidjeti, spriječi upozorenjem, sigurnom ambalažom ili drugom odgovarajućom mjerom .

Sukladno općim propisima o odgovornosti za štetu i propisima o odgovornosti proizvođača, odnosno dobavljača za proizvode s nedostatkom ili pogreškom, kada zbog nedostatka ili pogreške na proizvodu ili nedostatka ili pogreške na napucima za uporabu proizvoda nastane smrt ili tjelesna ozljeda potrošača ili kada zbog nedostatka ili pogreške na proizvodu nastane šteta na drugom proizvodu, proizvođač, odnosno dobavljač dužan je nadoknaditi nastalu štetu, u skladu sa zakonom (čl. 20., st. 1. ZZP).⁵⁹ I prema ZZP-u proizvođač odgovara za štete prouzročene nedostatkom i opasnim svojstvima stvari ako na ta svojstva potrošač nije bio adekvatno upozoren. Mogući osnovi isključenja i ograničenja odgovornosti proizvođača predviđeni ZZP-om (kao i Direktivom) suviše su brojni i dovode u pitanje objektivnu odgovornost proizvođača. Proizvođač, odnosno dobavljač oslobađa se odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala zbog razloga koji nije bilo moguće predvidjeti, izbjeći ili ukloniti (čl. 22., st. 2. ZZP), drugim riječima, da se šteta dogodila višom silom.⁶⁰ Proizvođač, odnosno dobavljač ne odgovara za štetu, ako dokaže: a) da proizvod nije stavio u prodaju; b) da nedostatak ili pogreška prouzročena proizvodom nije postojala kada je proizvod stavljen u prodaju; c) da se pridržavao obvezujućih propisa propisanih za proizvod; d) da je izradio samo sastavni dio proizvoda, odnosno da je pribavio samo sirovinu, pomoćnu sirovinu i/ili dodatak (aditiv), te da je nedostatak ili pogreška nastala zbog sastojka proizvoda u kojem je sastavni dio ugrađen, odnosno za koji je bila uporabljena osnovna ili pomoćna sirovina ili dodatak, a ako je šteta nastala zbog nepridržavanja naputaka ili napomena proizvođača tog proizvoda; e) da svjetska razina znanosti i tehnički stupanj razvijenosti u vrijeme stavljanja proizvoda u prodaju nisu omogućavali otkrivanje nedostatka ili pogreške na proizvodu (čl. 25. ZZP).⁶¹

Proizvod i njegovi nedostaci - Pojam proizvoda definiran je u čl. 2. Direktive. Proizvod su sve pokretne stvari, čak i ako su ugrađene u drugu pokretninu ili nekretninu, s izuzećem primarnih poljoprivrednih proizvoda, divljači i nuklearne energije. Proizvodom u smislu Direktive smatra se i električna energija. Pod primarnim poljoprivrednim proizvodima razumijevaju se proizvodi tla, proizvodi dobiveni uzgojem stoke i ribarski proizvodi (u širem smislu), izuzev (poljoprivrednih) proizvoda koju su prošli početnu obradu.⁶² Prema odredbi čl. 15. st. 1. (a) Direktive države članice mogu u pojam proizvoda uključiti primarne poljoprivredne proizvode i divljač.⁶³ Pojam primarni poljoprivredni proizvodi ovdje se uglavnom odnosi na robe i sirovine poljoprivrednog podrijetla u neprerađenom ili neznatno prerađenom stanju (npr. žitarice, mlijeko, jaja i sl.), dok se pod pojmom poljoprivredni proizvodi podrazumijevaju uglavnom proizvodi nastali preradom primarnih poljoprivrednih proizvoda i sirovina (npr. pekarski proizvodi, gotova jela, konzervirano i smrznuto voće i povrće i sl.).⁶⁴

Prema odredbi st. 2. čl. 19. ZZP-a proizvod je svaka pokretna stvar dobivena proizvodnim ili vještačkim putem,⁶⁵ čak i kada je dio druge pokretne stvari ili je povezana s nekretninom, uključujući i svaki oblik energije.⁶⁶

Pored toga što se pojam "proizvoda" treba tumačiti vrlo široko, javljaju se dvojbe, nejasnoće i problemi glede nekih specifičnih proizvoda kao što su: softver,⁶⁷ proizvodi biotehnološke industrije (npr. genetički modificirani organizmi - GMO), otpad, rabljeni ili prerađeni proizvodi, ljudska krv i krvni pripravci, ljudsko tkivo, komponente ili sastavni dijelovi proizvoda itd.).

Proizvod s nedostatkom postoji kada ne daje sigurnost koju je osoba ovlaštena očekivati, uzimajući u obzir sve okolnosti, uključujući: prezentaciju proizvoda; uporabu koja se razumno mogla očekivati; i vrijeme kada je proizvod stavljen u promet (čl. 6. (1) Direktive).⁶⁸ Ukoliko se nakon stavljanja proizvoda u promet pojavi bolji (tehnološki perfektniji) proizvod, to ne znači da će se prethodni proizvod smatrati s nedostatkom (čl. 6. (2) Direktive). Mnogi autori postavljaju pitanje na koju ili kakvu se osobu odnosi definicija iz čl 6. (1) Direktive (razumna osoba, prosječna osoba, prosječan potrošač, prosječan potrošač proizvoda koji je u pitanju, osoba određenih godina, spola, položaja, imovinskog stanja i sl.). Na ovo pitanje Direktiva ne daje odgovor i malo je slučajeva iz sudske prakse koji bi mogli pomoći. Ako je namjera uvesti standard razumne osobe, onda to znači ponovno uvođenje standarda krivnje, odnosno načela subjektivne odgovornosti. Naime, kakva bitna razlika postoji između dokaza da proizvod nije zadovoljio očekivanja razumne osobe i dokaza da je proizvođač postupao nerazumno u proizvodnji i stavljanju promet proizvoda?⁶⁹ Pravni standardi (razumno očekivana uporaba, ovlašteno očekivana sigurnost proizvoda) uporabljeni u čl. 6. (1) Direktive nisu dovoljno precizni, te njihovo preciziranje ovisi o zakonodavstvu i sudskoj praksi država članica.⁷⁰ Standard sigurnosti proizvoda mora biti prosuđivan prema objektivnom kriteriju, a ne prema subjektivnom očekivanju konkretnog potrošača koji je pretrpio štetu.

"Smatrat će se da proizvod ima nedostatak ili pogrešku kada njegova ispravnost ne ispunjava razumno očekivanje potrošača. Prigodom ocjene razumnog očekivanja potrošača uzet će se u obzir: a) zamisao o proizvodu u odnosu na njegovu namjenu; b) predvidivu uporabu proizvoda na uobičajeni način; c) nadnevak kada je proizvod prodan" čl. 21., st. 1. ZZP. Vidljivo je da odredbe ZZP-a nisu riješene subjektivnosti, jer se u njima kao mjerilo za utvrđivanje nedostatka proizvoda navodi ispravnost proizvoda koju je potrošač mogao razumno očekivati.

Šteta kao pretpostavka odgovornosti - Odredbama čl. 9. Direktive određene su vrste šteta za koje se može tražiti odnosno ostvariti naknada. Direktiva pod pojmom šteta podrazumijeva: štete prouzročene smrću ili tjelesnom ozljedom; štete zbog uništenja ili oštećenja drugih stvari, namijenjenih (objektivni kriterij) i uglavnom korištenih (subjektivni kriterij) za privatne potrebe ili potrošnju (tzv. osobna imovina), u odnosu na proizvod s nedostatkom, a čiji iznos nije manji od 500 ECU-a (danas 500 eura). Temeljem pravila Direktive ne naknađuje se šteta na samom proizvodu (naknađuje se samo po osnov ugovorne odgovornosti), zatim nematerijalna šteta, šteta na tzv. komercijalnoj imovini (namijenjenoj poslovanju) i tzv. čista imovinska šteta koja nije izravna posljedica povrede osobe ili oštećenja odnosno uništenja stvari (npr. izmakli profit).⁷¹ Prema tome, sukladno odredbama Direktive, odgovara se samo za tzv. materijalnu štetu, dok su za nematerijalne štete mjerodavni opći propisi o odgovornosti za štete svake države članice Europske unije.

U segmentu određenja šteta za koje proizvođača odgovara odredbe ZZP-a skore da se ne razlikuju od odredbi Direktive. Naime, ZZP pod pojmom šteta podrazumijeva: štete prouzročene smrću ili tjelesnom ozljedom (potrošača); štete zbog oštećenja drugih proizvoda, namijenjenih za osobnu uporabu, u odnosu na proizvod s nedostatkom, a čiji iznos nije manji od 50 KM.

Odredbe čl. 179. ZOO-a ne preciziraju pojam štete za koju proizvođač odgovara, nego se u njima govori o odgovornosti za "…štete za osobe ili stvari", pri čemu se prije svega misli da je za odgovornost proizvođača relevantna sekundarna, sporedna, prateća, posredna, refleksna šteta. Refleksna šteta nastaje "zbog mane" (a ne "od mane") i obuhvaća umanjenje osobnih i imovinskih dobara kupca, korisnika stvari s nedostatkom, ili nekog trećeg tko se nađe u njegovoj blizini.⁷² Refleksna je šteta "šteta na drugim stvarima", dakle na dobrima izvan same stvari koja ima grešku.⁷³ Pravilnom interpretacijom čl. 179. ZOO-a pojam štete za koju proizvođač odgovara (u smislu ove odredbe) mogu se smatrati sve štete koje se inače priznaju u bosanskohercegovačkom pravu, pod uvjetom da su posljedica nedostatka, odnosno opasnih svojstava proizvoda za koji proizvođač odgovara.⁷⁴

Uzročna veza između štete i štetne radnje - Postoji niz posebnih problema koji se pojavljuju u području odgovornosti za proizvode s nedostatkom, ali ipak, nema sumnje, da je na ovom području, kao i na drugim, dokaz uzročnosti centralno i najosjetljivije pitanje, te je nužan uvjet (conditio sine qua non) odgovornosti (proizvođača). Dakle, u građanskopravnoj odgovornosti za naknadu štete nastale od proizvoda s nedostatkom jedna od nužnih pretpostavki (koja se u pravilu ne predmnijeva) je postojanje uzročne veze između štete i štetne radnje, odnosno, u ovom slučaju, između štete i proizvoda s nedostatkom. Bez uzročne veze nema ni štetnikove (proizvođačeva) odgovornosti za štetu od proizvoda s nedostatkom. Kada ne bi bilo kauzalne veze, tj. ako bi se šteta naknađivala uvijek, bez obzira tko je prouzrokovao, kada bi osoba koja prouzročila štetu ostala anonimna, tada bi takva naknada izlazila iz domena građanskopravne odgovornosti.⁷⁵ Prema čl. 4. Direktive oštećenik je dužan dokazati štetu, nedostatak i uzročnu vezu između mane stvari i štete koja mu je nastupila. Oštećeni će relativno lako dokazati uzročnost u tzv. normalnim okolnostima. Međutim, u određenim slučajevima, vrlo je teško dokazati kauzalitet (tehnički složeni proizvodi, veliki troškovi vještačenja, fizički nestanak proizvoda s nedostatkom itd.). Razlog pravičnosti, težina i specifičnost dokazivanja kauzaliteta između mane stvari i štete zahtijeva da se ispita mogućnost olakšanja dokazivanja uzročne veze, naravno uvijek ostajući u okvirima građanskopravne odgovornosti. To je moguće postići putem elastičnog i proširenog dokazivanja uzročnosti pomoću pretpostavki o uzročnosti koje olakšavaju položaj oštećenika, te pružaju mogućnost da štetu ne snosi on, nego vjerojatni uzročnik. U tom smislu, trebalo bi ozbiljno analizirati mogućnost da proizvođač odgovara za štetu od (njegovog) proizvoda s nedostatkom, ne samo kada je dokazano da šteta potječe od njegovog proizvoda, nego i kada je (samo) vjerojatno da je šteta nastala od njegovog proizvoda. Prema tome, navedena dokazna olakšica u korist oštećene osobe postoji kada je prouzročena šteta tipična i vjerojatno nastala od proizvoda s nedostatkom, uzimajući u obzir redoviti tijek stvari i postojeće životno iskustvo.⁷⁶

Potrošači rijetko imaju znanje, iskustvo, financijska i tehnička sredstva potrebna za dokazivanje mane proizvoda, posebice u slučaju tehnički veoma složenih proizvoda. Proizvođači imaju daleko veća sredstva pomoću kojih mogu dokazati nepostojanje greške na proizvodu. Zbog tog razloga postoji prijedlog da bi teret dokazivanja kauzaliteta trebalo prebaciti na proizvođača.⁷⁷ Ako oštećeni dokaže da je pretrpio povredu zbog proizvoda, i to proizvoda s nedostatkom, treba zaključiti da postoji uzročnost. Naime, u "tipičnim situacijama" sudu bi bilo moguće utvrditi postojanje nedostatka ili uzročno-posljedičnog odnosa između mane proizvoda i štete, stavljajući na teret proizvođaču da dokaže suprotno. Ovakav prijedlog (obrtanje tereta dokazivanja) naišao je na opću kritiku. Istican je argument tehničke prirode, a to je da su okolnosti u kojima bi ova pretpostavka vrijedila sasvim nejasne, tj. što bi to bila "tipična situacija". Industrijalci tvrde da bi to pravilo izazvalo poplavu tužbi, jer bi sama tvrdnja tužitelja (oštećenika) da je pretrpio štetu povlačila za sobom odgovornost i mogla bi ohrabriti neutemeljene i lažne zahtjeve. Tvrdnja da je neki proizvođač odgovoran mogla bi biti potpuno proizvoljna i netočna, te bi dovela ismijavanja pravnog sustava kad bi očito nevini proizvođači morali pobijati svoju (ne)odgovornost. Odgovornost zasnovana na tvrdnji vodi u anarhiju.

Što se tiče uzročno-posljedične veze štete i mane proizvoda, mišljenja smo da je u ZZP-u napravljen jedan iznimno značajan propust. Naime, sukladno st. 1. čl. 22. oštećeni potrošač dužan je dokazati postojanje nedostatka ili pogreške i nastalu štetu. Zakonodavac je morao izričito propisati da je oštećena osoba (potrošač) dužna dokazati štetu, nedostatak proizvoda i uzročnu vezu između štete i proizvoda s nedostatkom.

Kvantitativno ograničenje odgovornosti za štete od proizvoda s nedostatkom - Direktiva usvaja fiksnu sumu do (od) koje proizvođač odgovara za štetu od proizvoda s nedostatkom. Predviđena je i gornja i donja granica odgovornosti. Što se tiče gornje granice odgovornosti, člankom 16. Direktive propisano je da svaka država članica može proizvođačevu odgovornost za štete zbog smrti ili tjelesne povrede, koje su prouzročene identičnim proizvodima s istim nedostatkom, ograničiti do iznosa koji ne može biti manji od 70 milijuna ECU-a (sada 70 milijuna eura).⁷⁸ Prigodom usvajanja Direktive istican je argument da je gornja granica od 70 milijuna eura na takvoj razini da može nadmašiti iznos šteta čak i u najkatastrofalnijim slučajevima koji su se tada mogli predvidjeti. Također, proizvođači ističu da bi povećanje ili nepostojanje gornje granice odgovornosti stvorilo neizvjesnost i nesigurnost u pravnom okviru koji uređuje odgovornost za štete od proizvoda. Ukoliko ne bi bilo navedenog ograničenja, mnoge kompanije ne bi mogli opstati u "sukobu" s velikim brojem zahtjeva za naknadu štete, jer jednostavno nemaju dovoljno sredstava nit pokrića osiguranjem. Premija za policu osiguranja koja pokrivaju ovu razinu šteta bila bi, ukoliko bi se uopće mogla dobiti, previsoka.⁷⁹ Poradi ovih razloga, ističu proizvođači, gornja granica financijske odgovornosti proizvođača treba ostati na istoj razini, ako ne treba biti i smanjena. Što ako je povrijeđen veći broj ljudi i njihovi zahtjevi za naknadu štete prijeđu navedeno ograničenje? Ukoliko su zahtjevi postavljeni u isto vrijeme, moguća je proporcionalna naknada. Međutim, ukoliko se zahtjevi postavljaju sukcesivno tijekom dužeg vremena, postavlja se pitanje može li se desiti da pojedini oštećenici dobiju samo dio odštete ili da je uopće ne dobiju? S ovakvim limitom praktično je to moguće. Naime, oštećenik koji je tražio naknadu štete poslije ostalih oštećenika može stoga ostati bez naknade. Ipak, bilo bi prilično nepraktično i besmisleno odgađati naknaditi štetu prvom uspješnom tužitelju da bismo vidjeli hoće li se pojaviti još tužitelja i kolika će biti visina njihove odštete.⁸⁰

Mišljenja smo da treba prihvatiti odgovornost proizvođača do granice do koje on može snositi tu odgovornost i da je ograničenje odgovornosti proizvođača za štete od proizvoda s nedostatkom do jedne određene sume sasvim normalno. Međutim, ne smijemo dopustiti da oštećeni na kojem nema nikakve krivnje za štetu od proizvoda s nedostatkom dobije neodgovarajuću naknadu ili da ostane bez naknade zbog (kvantitativnog) ograničenja odgovornosti proizvođača. Što je s onim dijelom rizika koji nije pokrio proizvođač odnosno osiguravatelj (70 ili više milijuna eura)? Za takve rizike treba stvoriti poseban jamstveni ili kompenzacijski fond (posebice za farmaceutske proizvode) koji će predstavljati osiguranje za oštećene osobe da će šteta biti naknađena. Kompenzacijska sredstva bila bi osigurana javnim financiranjem ili financiranjem od strane proizvođača istog proizvodnog sektora (npr. sredstva za fond farmaceutske industrije osigurali bi proizvođači farmaceutskih proizvoda). Ovdje moramo napomenuti da je odgovornost za naknadu štetu od proizvoda s nedostatkom, prije svega, na proizvođaču (i njegovom osiguravatelju), koji ima najviše ekonomske koristi od proizvodnje i stavljanja u promet proizvoda. Nije poželjno prebacivati odgovornost na javnu vlast ili društvo u cjelini stvaranjem fonda za naknadu šteta iz sredstava javnih prihoda. Međutim, kada se radi o ogromnim štetama, proizvođači često nisu u stanju podnijeti rizik takvih šteta, niti je osiguranje u stanju da te štete pokrije. Kod šteta velikih razmjera intervencija države može biti neminovna i javni fondovi moraju biti ustrojeni prvenstveno da bi pomogli oštećenim osobama.⁸¹ To se dogodilo u mnogim državama EU (npr. Francuska, Španjolska, Danska i dr.) u slučaju zaraze virusom HIV-a, ali i u drugim slučajevima. Intervencija javne vlasti treba da bude posljednji korak u sustavu odgovornosti za štete od proizvoda s nedostatkom, a ne prvi. Razlozi građanskopravnog jamstva države da će šteta biti naknađena kada poprimi ogromne razmjere, tj. kada prijeđe sumu koja je pokrivena odgovornošću proizvođača i koja je pokrivena osiguranjem, jesu slijedeći: 1. Odobravajući rad određenih proizvođača, čiji proizvodi (s nedostatkom) mogu prouzročiti kompleksne, tragične i ogromne štete (npr. proizvođači medicinskih proizvoda i lijekova), država je na neki način jamčila rizik štete od proizvoda koje je odobrila 2. U interesu države je dio odgovornosti za (katastrofalne) štete od proizvoda s nedostatkom preuzeti na sebe, kako bi povećala socijalno blagostanje građana; 3. Tradicionalna, normalna i logična je intervencija države u slučaju šteta ogromnih razmjera.⁸² Ako ikada budu ostvareni uvjeti da proizvođač odnosno osiguravatelj pokriju sve štete od proizvoda s nedostatkom, tada intervencija države neće biti nužna.

Što se tiče donje granice odgovornosti, odredbom članka 9. Direktive određena je odgovornost proizvođača za štete prouzročene na osobnoj imovini (imovini koju osoba upotrebljava izvan svoje profesije, isključivo u privatne svrhe ili potrošnju) iznad 500 ECU-a (danas 500 eura).⁸³ Na štete do tog iznosa ne primjenjuje se Direktiva, tj. oštećenik sam snosi štetu. Međutim, oštećene osobe mogu štetu do 500 eura naknaditi primjenom nacionalnih pravila država članica (naravno uz ispunjenje određenih pretpostavki), što je sukladno Direktivi, koja upućuje na supsidijarnu primjenu odredbi nacionalnih zakona država članica o ugovornoj ili izvanugovornoj odgovornosti ili propisa o posebnoj odgovornosti.⁸⁴ Slijedi dakle da pravila o odgovornosti utemeljenoj na krivnji štetnika, zajedno s pravilima o objektivnoj odgovornosti predviđenim Direktivom, mogu osigurati oštećenoj osobi potpuno obeštećenje.⁸⁵ Donja granica odgovornosti proizvođača za štete prouzročene na osobnoj imovini uvedena je kako bi se izbjeglo parničenje za relativno beznačajne iznose. Troškovi parničenja (i za proizvođače i za potrošače) u odnosu na štetu bili bi nesrazmjerno veliki. Postoje prijedlozi da se donja granica ukine. Komisija ističe da bi ukidanje donjeg praga imalo za posljedicu povećanje broja slučajeva protiv proizvođača, što bi se moglo spriječiti poticanjem izvansudskih nagodbi za manje zahtjeve.⁸⁶

U bosanskohercegovačkom pravu nije predviđena gornja granica financijske odgovornosti proizvođača, ali je sukladno st. 2., čl. 20. ZZP-a proizvođač odnosno dobavljač dužan naknaditi štete zbog uništenja ili oštećenja drugih proizvoda u odnosu na proizvod s nedostatkom, namijenjenih za privatne potrebe ili potrošnju (tzv. osobna imovina), a čiji iznos nije manji od 50 KM.

ZOO nema odredbi o financijskoj granici odgovornosti proizvođača. a to onda znači da proizvođač odgovara za nastalu štetu u čitavom njezinom iznosu.

Vremensko ograničenje odgovornosti za štete od proizvoda s nedostatkom i zastara potraživanja - Odgovornost za štete od proizvoda s nedostatkom ograničena je ne samo kvantitetom, nego je ograničena i vremenski. Interes oštećenika je da mu šteta bude naknađena, bez obzira kad je nastupila, a interes štetnika je da vremenska granica odgovornosti prema oštećenoj osobi bude što kraća, kako bi njegov rizik bio što manji.

Sukladno odredbi čl. 7.(b) Direktive proizvođač neće odgovarati ako dokaže da, s obzirom na okolnosti slučaja, nedostatak vjerojatno nije postojao u trenutku stavljanja proizvoda u promet ili da je nedostatak nastao kasnije. Prema tome, proizvođač odgovara za štete koje nastanu nakon stavljanja proizvoda u promet. U ovom segmentu rješenje ZOO-a identično je rješenju iz Direktive. Naime, ZOO predviđa odgovornost proizvođača za štetu prouzročenu nedostatkom na (njegovom) proizvodu od trenutka stavljanja proizvoda u promet ("Tko stavi u promet neku stvar koju je proizveo…, odgovara za štetu koja bi nastala zbog nedostatka"). Očito je da određivanje trenutka kada je proizvođač, na temelju određenog ugovora (kupoprodaja, najam, lizing, reklamni poklon i sl.),⁸⁷ stavio proizvod u promet ima presudnu ulogu u procjenjivanju primjene odgovarajućih pravila o odgovornosti. Naime, za štete koje nastanu prije stavljanja proizvoda u promet, odnosno dok se proizvod još nalazi u procesu proizvodnje ili čuvanja u prostorima proizvođača, proizvođač odgovora prema općim pravilima o odgovornosti za štetu. Ista pravila primjenjuju su ukoliko stvar proizvođaču bude protupravno oduzeta, odnosno izađe iz njegove kontrole protiv njegove volje.⁸⁸ Od trenutka stavljanja proizvoda u promet, proizvođačeva odgovornost je kauzalna tj. bez obzira na krivnju. Za proizvode koji se nalaze na tržištu vrijedi pretpostavka da su stavljeni u promet.⁸⁹

ZZP predviđa odgovornost proizvođača za štete koje nastanu nakon stavljanja proizvoda u prodaju. Proizvođač ili dobavljač odgovoran je za štetu prouzročenu proizvodom, deset godina od dana kada je proizvod stavljen u prodaju (čl. 24., st.1. ZZP). Proizvod je stavljen u prodaju kada ga proizvođač ili dobavljač stavi na raspolaganje ili uporabu, u skladištu radi otpreme ili ga otpremi (čl. 23. ZZP).⁹⁰

Trajanje odgovornosti proizvođača određeno je normalnim životnim vijekom proizvoda, koji se mora utvrđivati u svakom slučaju ovisno o vrsti proizvoda.⁹¹ Ako je za proizvod predviđen rok trajanja, odnosno uporabe, proizvođač ili dobavljač odgovoran je za štetu samo u tom roku (čl. 24., st. 2. ZZP).

Direktiva predviđa dva roka zastare zahtjeva oštećenog za naknadu štete, i to: subjektivni rok od tri godine (statute of limitation) i objektivni (apsolutni) rok od deset godina (statute of repose).⁹² Prema odredbi čl. 10. Direktive zahtjev oštećenog za naknadu štete zastarijeva za tri godine od trenutka u kojem je oštećeni saznao ili morao saznati za štetu, nedostatak proizvoda i identitet proizvođača.⁹³ U svakom slučaju potraživanja zastarijevaju u roku od deset godina od stavljanja u promet proizvoda koji je uzrokovao štetu, osim ako je oštećeni u međuvremenu pokrenuo sudski postupak protiv proizvođača (čl. 11. Direktive).⁹⁴ U pogledu prekida i zastoja zastare primjenjuju se odredbe nacionalnog prava države članice (čl. 10., st. 2. Direktive).⁹⁵ Ne smijemo dopustiti da jedan oštećenik ostvari pravo na naknadu zahvaljujući činjenici što je štetu od proizvoda s nedostatkom pretrpio u desetogodišnjem roku, a drugi oštećenik ne može ostvariti to pravo samo zato što je štetu od proizvoda s nedostatkom pretrpio nakon deset godina. Drugim riječima, ako proizvođač ne odgovara nakon deset godina od trenutka stavljanja u promet proizvoda s nedostatkom, onda zasigurno štetne posljedice stavljanja u promet proizvoda s nedostatkom ne treba da snosi oštećena osoba, bilo da je riječ o štetama nastalim u desetogodišnjem periodu ili štetama nastalim poslije tok perioda.

Sukladno odredbama čl. 376. ZOO-a potraživanje naknade prouzročene štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu prouzročila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Prema tome, ZOO predviđa subjektivni rok od tri godine i objektivni rok od pet godina.⁹⁶

Razvojni rizik (development risk) - U čl. 7.(e) Direktive predviđena je mogućnost da se proizvođač oslobodi odgovornosti ako dokaže da stupanj znanstveno-tehničkog, odnosno tehnološkog razvoja u vrijeme dok je proizvod bio pod njegovom kontrolom, odnosno u vrijeme stavljanja proizvoda u promet nije bio takav da je omogućavao otkrivanje postojanja nedostatka.⁹⁷ Iscrpna i dugotrajna rasprava o obrani "razvojnim rizikom" temeljni je razlog zašto je Direktiva donijeta tek jedanaest godina nakon donošenja prvog nacrta Direktive. Obrana razvojnim rizikom (development risk defense) nalik je na obranu dostignutim stupnjem razvoja znanosti i tehnike (state of the art defense) u Sjedinjenim Državama.⁹⁸ Nema odgovornosti proizvođača ako na temelju dostignutog stupnja razvoja znanosti i tehnike u vrijeme stavljanja proizvoda u promet nije bilo moguće otkriti nedostatak na proizvodu. Ne uzima se u obzir stupanj razvoja znanosti i tehnike o kojem je proizvođač konkretno ili subjektivno bio ili mogao biti informiran, nego objektivni stupanj tehnološkog razvoja, uključujući i najviši stupanj razvoja, za kojeg se pretpostavlja da je proizvođač o njemu informiran u trenutku stavljanja konkretnog proizvoda u promet.⁹⁹ Prema tome, potrebno je da postoji apsolutna objektivna nemoćnost otkrivanja nedostatka na proizvodu, tj. proizvođač se ne može osloboditi odgovornosti dokazujući da iz nekog opravdanom ili neopravdanog razloga, nije bio upoznat sa stupnjem znanstvenog i tehničkog razvoja u svijetu i da zbog toga nije bio u stanju u vrijeme stavljanja proizvoda u promet otkriti nedostatak.¹⁰⁰ Odredba čl. 7.(e) bila je, i još uvijek jest, jedna od prijepornih i u visokoj mjeri kontraverznih odredbi Direktive kojoj su pravnici praktičari i teoretičari dali različita značenja. Tom odredbom svi rizici vezani za razvoj i uvođenje novih proizvoda prebačeni su na potrošače. Ako je namjera Direktive zaštiti potrošača od proizvoda s nedostatkom, teško je razumjeti zašto proizvođač ne bi trebao odgovarati i za "razvojni rizik". U vrijeme kada je Direktiva pripremana, glavno pitanje o kojem se raspravljalo i oko kojeg su se proizvođači i potrošači "žestoko borili" jest pitanja "razvojnog rizika". Potrošači traže odgovornost proizvođača za svaku štetu koja je posljedica nedostatka, bez obzira što proizvođač takvu štetu nije mogao nikako unaprijed predvidjeti. Oni ističu da proizvođači novorazvijenih proizvoda, koji uživaju konkurentnu prednost uporabe novih tehnologija i koji mogu izvući ogroman profit nakon stavljanja u promet novih proizvoda, logično preuzimaju odgovornost u slučaju da se ti proizvodi pokažu neispravni. S druge strane, proizvođači ističu da je prebacivanje rizika razvoja na njih suviše težak teret i da bi se on loše odrazio na inovacije i spremnost stavljanja u promet novih proizvoda (posebice farmaceutskih) i zasigurno bi usporio tehnički napredak. U Europi je prihvaćeno solomonsko rješenje.¹⁰¹ Obrana "razvojnim rizikom" unijeta je u Direktivu, ali je u čl. 15. (1) izričito predviđeno da svaka država članica može derogirati odredbe čl. 7. (e), odnosno isključiti mogućnost ovakvog oslobađanja od odgovornosti.¹⁰² Kako sada stvari stoje, o ovom prijepornom pitanju, većina država članica je prihvatila "politiku favoriziranja industrije". Drugim riječima, većina država članica prihvatila je obranu "razvojnim rizikom". Obrana "razvojnim rizikom" ima iznimno društveno-gospodarsko značenje i u pravno-političkom smislu opredjeljuje pravac razvoja komunitarnog prava odgovornosti za štetu od proizvoda.¹⁰³ Smatramo da je nepravično na oštećenika prebacivati rizik razvoja znanosti i tehnike i time ga opteretiti štetama od proizvoda koje su posljedica tzv. razvojnog rizika. Mišljenja smo da glede razvojnog rizika proizvođača treba činiti odgovornim za sve štete koje proizvod uzrokovao, i pored toga što nije mogao takvu štetu unaprijed predvidjeti i izbjeći.

ZZP predviđa na strani tuženog proizvođača mogućnost obrane razvojnim rizikom. Proizvođač, odnosno dobavljač ne odgovara za štetu, ako dokaže da svjetska razina znanosti i tehnički stupanj razvijenosti u vrijeme stavljanja u proizvoda u prodaju nisu omogućili otkrivanje nedostatka ili pogreške na proizvodu (čl. 25.(e) ZZP).¹⁰⁴

1. Bez obzira što u ovom trenutku BiH još nije preuzela formalnu obvezu "preoblikovanja" unutarnjeg zakonodavstava, odnosno usklađivanja svojih propisa s pravnom regulativom EU, uzimajući u obzir težnju BiH za potpuno i jednakopravno uključivanje u suvremeni europski integracijski (politički, gospodarski i sigurnosni) proces i pravnu europeizaciju, nužno je pokrenuti organizirani postupak dobrovoljnog usklađivanja bosanskohercegovačkog zakonodavstva s pravnim sustavom EU.

2. Prvi korak u usklađivanju bosanskohercegovačkog zakonodavstva sa zakonodavstvom EU treba biti stvaranje BiH programa i strategije za usklađivanje s pravnim sustavom EU.

3. Jedno od prioritetnih područja u procesu usklađivanja bosanskohercegovačkog zakonodavstva s pravom EU nesumnjivo treba biti pravo zaštite potrošača.

4. Zakonom o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini na jednom mjestu donijeta su (gotovo) sva pravila koja su od značenja za položaj potrošača na tržištu.

5. Ne slažemo se s pristupom bosanskohercegovačkog zakonodavca reguliranju materije zaštite potrošača. Mišljenja smo da je s stanovišta zaštite potrošača (ali i ostalih osoba) bilo opravdanije i korisnije, prije svega, izvršiti podjelu direktiva na one koje uređuju (isključivo ili najvećim dijelom) zaštitu osobnih interesa potrošača, u prvom redu, gospodarskih interesa potrošača, fizičkih osoba, koje su slabija strana na tržištu, te na one koje uređuju zaštitu i drugih interesa i osoba (među kojima je i direktiva o odgovornosti za proizvode). Prema navedenom principu podjele, prva grupa direktiva postaje predmet zakona o zaštiti potrošača, a druga grupa direktiva bi se preuzela prilagodbom ZOO-a.

6. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (koje se odnose na odgovornost za proizvod) su u visokom stupnju usuglašene s odredbama Direktive EU (o odgovornosti za proizvod). One načelno zastupaju postojeća (suvremena, aktualna i sadašnja) rješenja europskog prava. Međutim, mišljenja smo da te odredbe sadrže znatan broj jezičnih, stilskih, terminoloških i drugih nedostataka koje je nužno ispraviti. Također, mnoge izmjene i dopune Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini su nužne, jer se u njemu zapažaju praznine, nesavršene formulacije i nedosljednosti.

7. Trenutna mogućnost dosta rastezljivog interpretiranja brojnih otvorenih pitanja u Zakonu o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, ali i Zakonu o obveznim odnosima , navodi na nužnost što preciznijeg formuliranja i razvoja dodatnih pravila i normi s tim u svezi.

8. Treba izabrati rješenja i opcije koje ne odstupaju od duha i cilja Direktive, ali koje najviše moguće pogoduju interesima Bosne i Hercegovine.

9. I na kraju, ostaje za žaljenje što u našem pravu odgovornost proizvođača za štete prouzročene defektnim proizvodom nije regulirana posebnim zakonom tj. Zakonom o odgovornosti za proizvod s nedostatkom.