Intellectio Iuris

O tome koliko je u pravu sporan institut naknade nematerijalne štete dovoljno nam kazuje činjenica da se taj institut, usprkos svojoj tradiciji koja seže u najstariju povijest u pojedinim razdobljima razvoja čovječanstva potpuno osporavao! No, i kada se ta pravna tekovina ustalila kao jedan općeprihvaćen institut u svim civiliziranim državama, zanimanje pravne i šire zajednice o tom institutu i dalje ne jenjava.

Glavne rasprave vode se o njegovoj pravnoj-etičkoj prirodi i opravdanosti, o ne/mogućnosti objektivnog ustanovljavanja visine same štete, o ne/mogućnosti utvrđivanja odgovarajuće naknade za takvu štetu, o krugu osoba koje na nju ne/imaju pravo i sl.

I u RH se povodom sjednice Građanskog odjela Vs od 29. studenoga 2002. (opet) povela opširna rasprava o naknadi nematerijalne štete.

Slijedom navedenog, u ovom smo se radu odlučili, posvetiti nekim (uvijek) aktualnim pitanjima vezanim uz institut naknade nematerijalne štete.

Polazeći od pravne definicije štete kao povrede pravno priznatih interesa ², odnosno kao štetetnom radnjom prouzročene povrede nečijeg subjektivnog prava ili interesa ³, razvoj samog instituta naknade namaterijalne štete priječilo je tradicionalno rimskopravno civilističko poimanje štete kao isključivo materijalne kategorije ⁴, kojom se pojam štete izjednačavao sa gubicima imovinske prirode kao što su damnum emergens i lucrum cessans .

U tom smislu, o naknadi štete, može se, po rimskom pravu govoriti samo kod imovinske štete ⁵, jer se vjerovniku naknađivao (uvijek u novčanom ekvivalentu) imovinski interes na ispunjenju činidbe koja je izostala.

Kako se poimanje imovinskog interesa sastojalo samo od njegove imovinske vrijednosti i sama šteta po prirodi stvari mogla je biti samo imovinska.

No, međutim, društvni razvoj Rimljana doveo je do proširivanja i kruga njihovih društvenih potreba, a tako i do proširivanja pravnih interesa: pored res mancipi, postale su predmetom vlasništva i res non mancipi, sam pojam res kao objekt prava proširio se na res corporales i res incorporales itd. Tako su se i za mnoge protupravne povrede, a koje se danas shvaćaju kao neimovinska šteta, u rimskom pravu počele predviđati posebne sankcije. Među takvim sankcijama, odnosno privatnim kaznama (poena), najvažnija je bila ona koja se odnosila na namjernu povredu tuđe osobnosti - iniuria ⁶. Svaki rimski građanin, koji je bio povrijeđen u svojoj ličnosti (uključujući i tjelesni integritet, op.a.), imao je pravo ustati protiv onoga, koji ga je napao s actio iniuriarum aestimatoria i tražiti od njega novčanu odštetu čiju je veličinu određivao (iudex) recuperatores po svom nahođenju ⁷, a prema težini svakog pojedinog slučaja i prema pravednosti - in aequum et bonum concepta ⁸. Ono što je bila bitna karakteristika svih actio iniuriarum je to da, iako su imale karakter privatne kazne, iste su bile neovisne od postojanja imovinske štete i bile upravljene na izvjesnu svotu novaca koja je tužitelju trebala pružiti zadovoljenje za nanesenu povredu ⁹ . Toliko ovom prilikom o daljnjoj povijesti instituta naknade nematerijalne štete.

Na našim prostorima i nama bližoj prošlosti institut naknade nematerijalne štete nije bio nepoznat. Za vrijeme važenja austrijskog O.g.z.-a, koji je u svojim odredbama sadržavao paragrafe kao:

• šteta se zove kao svaki kvar (nazadak) učinjen komugod u imovini, u pravima ili u njegovoj osobi ¹⁰,
• tko koga ošteti (povrijedi) u tijelu, …, i suviše ako oštećenik zahtijeva, valja da mu za pretrpljene bolove plati neku sumu prema okolnostima dokazanim ¹¹,
• ako je povrijeđena osoba nagrđena po zlom postupanju, ima se, osobito, ako je spola ženskega, gledati na ovu okolnost u toliko, u koliko bi to moglo smetati njezinom boljem napretku ¹²,

Konačno, na našim je prostorima, pitanje naknade nematerijalne štete, riješeno donošenjem Zakona o obveznim odnosima (Sl.list. SFRJ 29/78 -46/85), kojim su mnoga visoka dostignuća pravne prakse i teorije u tom području našla svoj odraz ¹⁶, a koji je i danas na snazi.

Naš pravni poredak pravo na novčanu zadovoljštinu zbog povreda tjelesnog integriteta ne priznaje za sve slučajeve takvih povreda, isto tako to pravo ne pripada ni svakome tko ih je pretrpio. ¹⁸

ZOO u okviru općeg pojma štete, principijelno i na generalan način ¹⁹, definira i nematerijalnu štetu: šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ²⁰, da bi zatim taksativno ²¹ naveo njene oblike koji su novčano naknadivi fizičkim osobama ²², nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

Ti, pravno priznati oblici nematerijalne štete, bili bi ²³:

• pretrpljeni fizički bolovi,
• pretrpljeni duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode i prava ličnosti, smrti bliske osobe, za
• pretrpljeni strah, i
• pretrpljeni duševni bolovi zbog naročito teškog invaliditeta, te za
• pretrpljene duševne bolove zbog navođenja na kažnjivu obljubu ili kažnjivu bludnu radnju, prijevarom, prinudom ili zlouporabom nekog odnosa potčinjenosti ili zavisnosti, odnosno pretrpljeni duševni bolovi osobe nad kojom je izvršeno neko drugo kazneno djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala.
²⁴

Kako ZOO ne govori ništa o tome na što treba biti usmjerena štetna radnja, uzima se da svako postupanje štetnika kojeg je posljedica ²⁵ - tzv. sekundarna šteta ²⁶ - neki od gore navedenih pravno priznatih oblika nematerijalne štete, može dovesti do odštetne odgovornosti ²⁷. Međutim, da bi se oštećeniku moglo priznati pravo na naknadu navedenih pravno priznatih oblika nematerijalne štete, nije dovoljno samo njihovo faktično postojanje, već je neophodno i uvjerenje suda da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju ²⁸. Kako je nematerijalna šteta po svojoj prirodi takva da ju nije moguće naknaditi naturalnom restitucijom odnosno isplatom protuvrijednosti u novcu, ZOO je propisao oblik otklanjanja pretrpljenih štetnih posljedica koji nije i ne može biti ekvivalent za uništeno ili povrijeđeno dobro ²⁹ .

Taj oblik naziva se pravična novčana naknada ³⁰. Termin pravična naknada je zapravo pravni standard ³¹ .

Pravična novčana naknada služi da bi se kod oštećenog (koliko god je to više moguće) smanjile nastale štetne posljedice ³² .

Pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu ne dosuđuje se zato što novac predstavlja njenu cijenu, već zato što se želi omogućiti oštećenom da njenim posredstvom pribavi sebi neko zadovoljstvo i da si na taj način, što je moguće potpunije, uspostavi narušenu psihičku i emocionalnu ravnotežu ³³. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom ³⁴ . To je zapreka prodoru lukrativnosti i komercijalizacije u ovo pravno područje, a i sudska ga praksa dosljedno tumači i primjenjuje. ³⁵

Osim jačine i trajanja nematerijalne štete, ZOO kao jedan od bitnih kriterija za odmjeravanje pravične novčane naknade uzima u obzir i ostale okolnosti slučaja ³⁶. Obzirom na sve moguće životne situacije, njih nije moguće (taksativno) nabrojiti ³⁷. O ostalim okolnostima (konkretnog, op.a.) slučaja sudovi ne vode uvijek dovoljno brigu, a upravo te okolnosti znatno pomažu individualiziranju naknade ³⁸.

Prema članku 200. ZOOa pravo na naknadu nematerijalne štete pripada samo osobi na koju je usmjerena štetna radnja ³⁹, odnosno osobi kojoj je prouzročena neposredna šteta - tzv. izvornom oštećeniku ⁴⁰. Ali, ZOO pod određenim pretpostavkama dopušta naknadu nematerijalne štete i posredno oštećenim osobama, tj. osobama na koje nije (direktno) bila usmjerena štetna radnja. Jedan od oblika pravno priznate posredne štete su duševne boli zbog smrti bliske osobe .

Smrt (i ona prirodna i ona prouzročena štetnom radnjom) neke osobe po prirodi stvari uzročnik je boli svima onima koji su voljeli umrlog. Tako sud može u slučaju kada je smrti neke osobe (prouzročene štetnom radnjom ⁴¹) dosuditi članovima njezine uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove ⁴². Sud takvu naknadu može dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrloga postojala trajnija zajednica života ⁴³, kao i vanbračnom drugu ⁴⁴ .

Kako se radi o simultanoj nematerijalnoj šteti , ZOO unaprijed presumira, odnosno ograničava ⁴⁵ krug osoba koje zbog svoje "pretpostavljene" bliskosti sa umrlim trpe duševne bolove ⁴⁶ kao i postavlja posebne pretpostavke za ostvarivanje toga prava pojedinim od tih osoba ⁴⁷.

Iako mnogi smatraju da je krug osoba koje imaju pravo na duševne boli zbog smrti bliske osobe određen taksativno, iz sudske prakse proizlazi da je taj krug osoba samo pravilo, ali pravilo koje poznaje svoje iznimke. Za odlučivanje o tim iznimkama, u prvom redu, odlučan emocionalni stupanj i kvaliteta odnosa između umrloga i posredno oštećene osobe ⁴⁸. Ovo zato jer se prilikom utvrđivanja veličine pretrpljene neimovinske štete mora voditi računa o stupnju stvarnog, efektivnog prakticiranja raznovrsnih životnih odnosa ⁴⁹ koji su se odvijali između umrloga i posredno oštećene osobe.

U praksi se postavilo i pitanje ima li pravo na naknadu štete zbog smrti bliske osobe (kojeg od roditelja) nasciturus - dijete koje je došlo na svijet nakon smrti njemu bliske/srodne osobe? Odgovor teorije je pozitivan ⁵⁰, a nama se čini interesantnim (u nedostatku autoru dostupne domaće sudske prakse) citirati jedno usporednopravno rješenje sudske prakse, koja je definirala duševnu bol nasciturus-a kao "štetu koja pogađa trenutno i direktno tek rođenu osobu, neovisno o činjenici što se štetni događaj zbio prije njezina rođenja. … suprotno stajalište bilo bi protivno samoj koncepciji izvanugovorne odgovornosti za štetu jer između štetnog događaja i trenutka nastanka štete (rođenja djeteta, op.a) postoji neprekinuta uzročna veza. … samo ustavno pravo na zdravlje - kojim se zaštićuje osnovno pravo svake osobe na život, proteže se i na obvezu osiguranja povoljnih okolnosti za rođenje svakog djeteta i prije njihova rođenja a radi zaštite njihovog integriteta po rođenju. …tako iz utvrđenja uzročne veze između štetnog događaja koji se zbio prije samog rođenja djeteta i štete koja je nastupila u trenutku njegova rođenju kada je dijete steklo svoju osobnost, proizlazi da mu se mora priznati pravo na naknadu štete" ⁵¹ .

Nedvojbeno je da smrt oca uskraćuje jedan element značajan u životu svake osobe, sama činjenica nemogućnosti njegova upoznavanja povećava, a nikako ne smanjuje boli (djeteta) zbog njegova (očeva) izostanka, stoga rođeno djete ima pravo na naknadu zbog samih činjenica:

• što je rođeno bez oca, i
• što uslijed toga pati. ⁵²

Slijedeća bitna (konkretna) okolnost slučaja na koju bi se željeli osvrnuti odnosi se na kvalifikaciju odnosa između posredno oštećenih braće/sestara i vanbračnog druga te umrloga gdje je odlučujuće postojanje trajnije životne zajednice ⁵³. To znači da se osim činjenice srodstva traži i postojanje još jedne okolnosti - trajnije životne zajednice. Sam naziv "trajnija životna zajednica", kao jedan pravni standard u praksi se pojavljuje kao dosta sporan ⁵⁴, a osobito u duhu (novih) obiteljskih propisa i odnosa izvanbračnih drugova ⁵⁵ kao i njegova sadržaja ⁵⁶ i trajanja ⁵⁷. Na ovome mjestu interesantnim nam se čini citirati usporednopravni odgovor na pitanje: ima li pravo na duševne boli zbog smrti bliske osobe razvedeni bračni drug? Odgovor: "Na oštećeniku je dokazati da su osobni odnosi između razvedenih supružnika takvi da opravdavaju postojanje nematerijalne štete uslijed smrti jednog od njih" ⁵⁸ jer usprkos nespornoj pravnoj poveznici koja postoji između oštećenika i de cuius-a, presumpcija je da je njihova afekcijska zajednica oslabila ⁵⁹. U tom pravcu je krenula i naša sudska praksa: "Sporan je zahtjev tužiteljice V.K. za naknadu štete zbog duševniih boli koje trpi pogibijom supruga D.K. koji je dana 21. studenog 1997. godine smrtno stradao na radnom mjestu u vojarni na Varaždin brijegu kao pirotehničar u djelatnoj vojnoj službi. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica bila u braku sa pokojnim D.K. od 1977. godine koji nije razveden te da je u tom braku rođena kći D.K. Također je utvrđeno da je V.K. desetak godina prije smrti supruga, napustila i njega i dijete i živjela neko vrijeme u Zagrebu, a potom je otišla živjeti kod svoje majke u Kutinu. Utvrđeno je da je pok. D.K. financijski pomagao tužiteljicu V.K. te ju je znao povremeno posjetiti. Zajednica života između V i D.K se nije ponovno uspostavila.

Na tako utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev V.K. za isplatu 40.000,00 kn na ime duševnih bolova koje trpi smrću supruga, jer i po ocjeni ovog suda nisu ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom čl.201. st.1. ZOOa.

Iako navedena zakonska odredba ne propisuje da bračni drug pokojnog može ostvariti naknadu ovog oblika nematerijalne štete samo ako postoji zajednica života bračnih drugova ipak se takva zajednica pretpostavlja, budući je brak zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca (čl.5. Obiteljskog zakona, NN 162/98).

Postoje naravno životne situacije u kojima bračni drugovi zbog raznih razloga ne žive zajedno, a da je bračna zajednica ipak održana, jer se bračni drugovi međusobno pomažu, zajedno podižu djecu i zajedno su u radostima i tugama koje donosi život pa smrt jednog od njih uzrokuje teške i trajne duševne boli, no u konkretnom slučaju, po ocjeni suda takva zajednica nije postojala između V.K. i pok. D.K., a ovaj sud se ne može složiti sa ocjenom Državnog odvjetništva RH da pravo na prijepornu nankadu postoji samom činjenicom braka." ⁶⁰

Iako pravo ispada kao neka kruta logika ⁶¹, svaki je zakonodavac svjestan činjenice da se ne može uvijek sve "precizno" normirati. U takvim se situacijama, obično poseže za određenim pravnim standardima ⁶² .

Ti standardi izražavaju interese sveukupne društvene zajednice, a ne samo interese oštećenog pojedinca ⁶³. Sa takvim se rješenjima susrećemo, kako u materijalnom pravu tako i u onom postupovnom. Tipičan takav primjer predstavlja utvrđivanje (ili odmjeravanje) visine novčane naknade nematerijalne štete gdje zakonodavac rabi sintagme: pravična novčana naknada ⁶⁴ i slobodna ocjena suda ⁶⁵ . O čemu je točno riječ? Naknada nematerijalne štete direktno zahvaća problem životnih vrijednosti svakog od nas ⁶⁶. Ono što struku najviše muči može se sažeti kroz pitanje: kako postići glavnu svrhu (ideal) naknade štete - šteta jednako naknada odnosno kako primijeniti načelo ekvivalencije na nešto što nema novčanu vrijednost?

Mišljenja smo da (i dan danas) "savršen" odgovor na to pitanje ne postoji ⁶⁷. Postoje samo različiti pokušaji u kojima pravo operira sa vrijednostima različitih kategorija ⁶⁸. U tom smislu valja nam shvaćati i pokušaj našeg zakonodavca koji, kada je u pitanju novčana naknada neimovinske štete, rabi izraze pravična novčana naknada i slobodna ocjena suda . Što je pri tome točno zakonodavac imao na umu?

Odgovor na ovo pitanje vrijedi tražiti u samoj pravnoj prirodi neimovinske štete tj. u zadovoljenju naših osjećaja gdje novčana naknada ne nalazi svoju ekvivalenciju u visini same štete, već svoju ekvivalenciju pronalazi u svojoj funkciji ublažavanja štetnih posljedica ⁶⁹, u satisfakciji ⁷⁰ ili novčanoj zadovoljštini ⁷¹ za povrijeđene (naše) osjećaje .

Znači li to da je pravična novčana naknada neograničena u svojoj visini? ⁷², odnosno znači li to i da utvrđivanje (ili odmjeravanje) visine iznosa novčane naknade nematerijalne štete ovisi u potpunosti o slobodnoj ocjeni suda? Samo načelan odgovor na ova pitanja bio bi potvrdan, jer svaki pravni sustav ima svoje domete izražene u granicama svojih pravno priznatih interesa i koristi koje nam osigurava i koje štiti .

Kada je u pitanju veličina iznosa novčane naknade nematerijalne štete te granice sežu do veličine onih iznosa koje određena društvena zajednica priznaje, sve iznad toga predstavljalo bi izravnu negaciju pravne države, tj. onakve države koja ima sređen i zakonit pravni poredak ⁷³ .

Smatramo da je to bila "misija" i našeg Vrhovnog suda kada je, na sjednici Građanskog odjela od 29. studenog 2002., odlučio prihvatiti "Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete" ⁷⁴ .

Prihvaćanjem navedenih kriterija, Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim autoritetom, izraženim kroz formulaciju "omogućavanje ujednačene primjene čl.200. st.1. ZOOa …" nastoji, sa jedne strane (pro futuro), ujednačiti razlike u novčanim naknadama i slobodnim ocjenama sudova pri dosuđivanju pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu ⁷⁵ te na taj način osigurati pravnu sigurnost i ravnopravnost svih građana pred zakonom, a sa druge strane (propisujući i javno obznanjujući same orijentacijske kriterije) sa samog suca ili suda skinuti teret osjetljivosti stranaka u sporu na subjektivnost i nepristranost samog suca odnosno sudstva u cjelosti ⁷⁶ .

Takva nastojanja nisu strana niti usporednopravnim sustavima ⁷⁷ osobito onima koji se pri određivanju naknade nematerijalne štete koriste tzv. subjektivnom (konkretnom) metodom koja uzima u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja ⁷⁸ .

Ono što još smatramo bitnim istaknuti je i to da se pri prihvaćanju navedenih kriterija imalo na umu da za manje posljedice valja dosuđivati manje iznose naknade štete ⁷⁹, a za teške ili osobito teške posljedice treba dosuđivati veće iznose naknade (nego u dosadašnjoj praksi) ⁸⁰ .

Glavni prigovor koji se usvojenim kriterijima može staviti (ne zalazeći u ničije interese) ne odnosi se zapravo na same kriterije, već na način na koji su isti prodrli u javnost (kuloarski) i zaživili u praksi ( u skladu sa prior in tempore potior in iure) .

Da bi se šteta mogla naknaditi potrebno je, između ostalog, utvrditi da je stvarno nastala. Kada govorimo o nematerijalnoj šteti kao posljedici nekom nanešenog fizičkog ili psihičkog bola te straha, jedno od pitanja koja se po logici stvari javlja je i na koji način utvrditi i individualizirati takvu štetu? "Najpopularnije" sredstvo koje praksa poznaje i koristi su raznovrsna medicinska vještačenja. No kako zavisno od pretrpljenih posljedica, oštećeniku pripada veća ili manja naknada, uočeno je ⁸¹ da postoje ponekad i vrlo velike razlike u mišljenjima medicinskih stručnjaka o posljedicama koje za svoje zdravlje trpi oštećenik ⁸². Ovo se može pravdati nepostojanjem objektivnih i općeprihvaćenih medicinskih kriterija, no mišljenja smo da to nije i jedini razlog jer kada govorimo o sudskim postupcima, nisu medicinski (ili ini) vještaci gospodari postupka, već je to sud. Zadatak vještaka nije, dakle, da obavi zadatak suca, već da mu onda kad je to potrebno pomogne u obavljanju njegova zadatka ⁸³. Sud je taj koji je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva ⁸⁴, a samo kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže izvesti će dokaz vještačenjem ⁸⁵ .

Vještak je osoba pozvana da pred sudom, koristeći se svojim stručnim znanjem, iznese svoja sadašnja zapažanja (nalaz) i mišljenje o činjenicama koje bi mogle biti važne za utvrđivanje istinitosti navoda koji su predmet dokazivanja ⁸⁶. Što znači da kada se radi o medicinskim vještačenjima zadatak medicinskog vještaka je (samo, op.a.) obogatiti sud znanjem o medicinski štetnim posljedicama koje žrtva (oštećenik) trpi u odnosu na predhodno stanje svog tjelesnog i duševnog zdravlja ⁸⁷. No, danas sudovi automatizmom uvažavaju prijedlog stranke za određivanjem vještačenja, uopće ne vodeći računa da li je ono uistinu potrebno, rukovodeći se stavkom da je lakše odrediti vještačenje nego obrazložiti odbijanje prijedloga ⁸⁸ .

Vještačenjem rukovodi sud ⁸⁹. Bitno je da sud rukovodi vještačenjem da bi se razjasnilo sve ono što je potrebno da bi sud (a ne vještak) mogao utvrditi odlučne činjenice ⁹⁰. Tako kada govorimo o naknadi nematerijalne štete gdje se ostale okolnosti slučaja javljaju kao neizostavan kriterij za utvrđivanje pravične novčane naknade, sudovi ne vode uvijek o tome računa. Ovo, osobito pri označavanju zadatka medicinskog vještaka, a upravo te ostale okolnosti slučaja znatno pomažu individualiziranju naknade ⁹¹ (jer se iz njih razabire koliko se ljudi mogu međusobno razlikovati kada su u pitanju njihovi osjećaji) sa jedne strane, a sa druge strane te iste ostale okolnosti slučaja omogućuju sudu donošenje činjeničnih zaključaka koji imaju logično i životno pokriće (čime se znatno olakšava preispitivanje same odluke). No, u postojećoj praksi sudova rješenja o određivanju vještačenja kao dokaznog sredstva u pravilu su iznimno kratka bez jasno određenog zadatka vještaku i bez navođenja spornih činjenica za koje on treba dati stručno pojašnjenje ⁹² .

Sud nije vezan nalazom i mišljenjem vještaka jer vještačenje je dokazno sredstvo čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocijenjuje na osnovi savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti ⁹³ kao prve faze intelektualnog razmišljanja suda o odluci koju će morati donijeti ⁹⁴. Stoga od sposobnosti suda da podvrgne vještačenje, kao dokazno sredstvo, analizi i kritici (bilo od strane samog suda, bilo od strane stranaka) ovisi i faktični stupanj njegova značaja kao dokaznog sredstva, što je pretpostavka svakog objektivnog i kvalitetnog suđenja ⁹⁵.

Govoriti o naknadi (nematerijalne) štete, a ne osvrnuti se pri tome na osiguranje od odgovornosti isto je kao i "uzgajati ribe na suhom".

Iako ova dva instituta počivaju na oprečnim osnovama gdje naknada štete svoj smisao nalazi u nametanju tereta naknade za prouzročenu štetu odgovornoj osobi ⁹⁶, a osiguranje od odgovornosti svoj smisao nalazi u "oslobođenju" odgovorne osobe od tereta naknade za prouzročenu štetu ⁹⁷, odnosno u "osiguranju" sigurne naknade oštećenim osobama ta dva instituta u svojoj konačnici polučuju isti rezultat - a to je (osiguravanje) obveze naknade štete .

Upravo taj konačni rezultat tj. (osiguravanje) obveze naknade štete predstavlja ključnu poveznicu uslijed koje nezaobilazno dolazi do sinergije ova dva instituta kroz njihovu komplementarnost i međusobnu interakciju, gdje se svaka promjena u jednom od ovih instituta (bila ona pozitivna ili negativna, bila ona dobra ili loša) neminovno odražava i na onaj drugi. Ta međusobna uvjetovanost može se "iščitati" i iz nekih odredaba ZOOa kojima se "štiti" oštećena osoba ⁹⁸. Koji tako, kada govori o mogućnosti smanjenja iznosa naknade zbog slabog imovinskog stanja odgovorne osobe (čl.191.) propisuje se ista odredba ne primijenjuje na pravne osobe ⁹⁹ (uključujući i na osiguratelje ¹⁰⁰); odnosno kada predviđa pravo oštećene osobe da se direktno obrati osiguratelju štetnika (čl.941.) - actio directa ¹⁰¹ .

No, to nije sve, pojavom opasnih djelatnosti i opasnih stvari čijim se obavljanjem odnosno čijom se uporabom rizik nastanka obveze naknade štete mulitiplicira¹⁰² društveni proces ostvarenja pravne sigurnosti, u što svakako spada i sigurnost naplate pretrpljene štete¹⁰³, prepoznao je svoj interes¹⁰⁴ u obveznim osiguranjima od odgovornosti¹⁰⁵ koja su istovremeno u interesu oštećenih (stvaranja relativno sigurne mogućnosti naplate pretrpljene štete) i u interesu štetnika (sprječavanje osiromašenja pojedinaca i stvaranja socijalnih problema)¹⁰⁶. Među tim obveznim osiguranjima "pastir koji stado vodi" je obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti¹⁰⁷, kojim se vlasnik odnosno korisnik motornog vozila i priključnog vozila osigurava od odgovornosti za štetu koju uporabom (rizik uporabe) motornog vozila nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja , uništenja ili oštećenja stvari¹⁰⁸.

Dakle, automobilskom odgovornošću pokrivene su i nematerijalne štete odnosno štete na osobama (tzv nematerijalni interes)¹⁰⁹. Kako to osiguranje funkcionira na načelu obvezne solidarnosti¹¹⁰ smatramo ovom prilikom značajnim istaknuti¹¹¹:

• prvo, razvoj osiguranja od autoodgovornosti i sigurnost koju ono pruža, ima nužno za posljedicu gubitak osjećaja osobne ili individualne odgovornosti pojedinog štetnika - osiguranika jer se njegov individualni teret naknade štete iz pojedinog štetnog događaja (a do kojeg bi neminovno došlo, a da nema osiguranja od autoodgovornosti) pretvara ili raspodjeljuje kroz tzv. socijalizaciju rizika u kolektivnu odgovornost svih osiguranih osoba, a čijom imovinom (čitaj: premijom osiguranja) upravlja i raspolaže (obvezno) osiguranje gdje sam osiguratelj preuzima funkciju posrednika koji raspoređuje taj teret naknade pojedinačne štete na sve osiguranike, neovisno bili oni odgovorni za štetu ili ne. Zaključak: veći pojedinačni izdaci osiguratelja za naknade (nematerijalnih) šteta - viša (riziko)premija osiguranja za sve osiguranike;
• drugo, razvoj osiguranja od autoodgovornosti i sigurnost koju ono pruža, ima svoj odraz na broj sudskih sporova na ime visine naknade nematerijalne štete, jer je sigurno da ne postoji osiguranje od autoodgovornosti ne bi bilo moguće (o)suditi osobu odgovornu za štetu na platež visokih novčanih naknada iz jednostavnog razloga što ih isti ne bi bio u mogućnosti podmiriti pa onda, kada se zna da iza osobe odgovorne za štetu stoji njegov osiguratelj, presuđeni iznosi su značajniji. Zaključak: pravična novčana naknada i ujednačena sudska praksa - manji broj sporova;
• treće, razvoj osiguranja od autoodgovornosti i sigurnost koju ono pruža odražava se na neke situacije koje ne utječu (direktno) na samu pojavu sudskih sporova do kojih opet da nema osiguranja od autoodgovornosti ne bi sigurno došlo; tipičan primjer je situacija kada se od osiguratelja traži naknada nematerijalne štete (ozljede) uslijed stradavanja supruge kao suvozača (dakle kao treće osobe) a vozač štetnik i krivac je njezin suprug. U praksi je zabilježen čak i slučaj (opet vozač suprug je štetnik, a supruga suvozač je treća osoba) da je naknada tražena čak i u slučaju kada je suprug vozač i regresno odgovoran jer je vozio pod utjecajem alkohola (jer se izračunalo da je naknada iz osiguranja viša od iznosa regresnog duga). Zaključak: osiguranje od automobilske odgovornosti "utječe na razvoj" instituta naknade (nematerijalne) štete;
• i četvrto, razvoj osiguranja od autoodgovornosti i sigurnosti koju ono pruža, odnosno što iza prouzročene štete slijedi "sigurna naknada iza koje stoji osiguratelj", dovodi do toga da se u praksi odgovornost samog štetnika, svjesno ili nesvjesno objektivizira ili relativizira kada se zna da iza njega stoji osiguratelj te se na taj način preobražavaju (a ponekad i deformiraju) osnovni principi na kojima počiva institut naknade (nematerijalne) štete. Tipičan primjer predstavljaju slučajevi podijeljene odgovornosti¹¹² koji ne počivaju na krivnji oštećenog niti na krivnji štetnika ili odgovornog lica, već počivaju na prouzročenju štete radnjom oštećenog kao objektivnoj činjenici što se u praksi vrlo često zanemaruje¹¹³. Zaključak: osiguranje od automobilske odgovornosti "potiče preobražaj" instituta naknade (nematerijalne) štete.

Čovjek je oduvijek sam sebi najinteresantniji interes . Stoga nas i ne čudi da svako zadiranje u koncepciju njegovih subjektivnih prava izaziva brojne rasprave. U toj koncepciji subjektivnih prava pravo ličnosti ili osobna prava¹¹⁴ zauzima/ju sve značajniji položaj. U skup/inu tih prava ubrajaju se i pravo na tjelesni¹¹⁵ i/ili duševni integritet¹¹⁶. Iako ZOO ne poznaje te izraze in explicite to ne znači da ih i ne priznaje. ZOO o njima vodi računa kada govori o nematerijalnoj šteti: fizičkim bolovima kao posljedici povrede prava na tjelesni integritet odnosno kada govori o duševnim bolovima i strahu kao posljedici povrede prava na duševni integritet. Iz navedenog možemo zaključiti da je povreda prava na tjelesni i/ili duševni integritet pretpostavka postojanja prava na naknadu nematerijalne štete .

Naknada nematerijalne štete¹¹⁷ zadire u "dušu" neke osobe (oštećenika) kao u skup njegovih psihičkih svojstava predstavljenih osjećajima (kao pojačanju onih pojava koje sačinjavaju karakter neke osobe), sviješću (kao kvalitativnom pojavom pobuđenom opažanjem osjetilnih svojstava) i karakterom (kao formom kojom se odražava psihički lik ličnosti)¹¹⁸, kojima se ta osoba razlikuje ili izdvaja (individualizira) od svih drugih osoba. Sama novčana naknada za takvu štetu, po samoj logici stvari, ne može biti objektivno (ekvivalentno) novčano mjerljiva¹¹⁹ jer se radi o situacijama gdje pravo "manevrira" između dvije različite kategorije: jedne, duhovne, psihičke, apstraktne, neodređene, nenovčane, neimovinske i druge, stvarne, konkretne, određene, novčane i materijalne. Da bi ih "pokušao pomiriti" naš se zakonodavac poslužio pravnim standardima - pravičnom novčanom naknadom, ostalim okolnostima slučaja i slobodnom ocjenom suda, nastojeći na taj način stvoriti ravnotežu između povrijeđene osjećajne i materijalne strane života svakog od nas .

Mnogi od nas, kada se govori tako o nečem pravno standardnom, misle da se radi o nečemu neodređenom ili neograničenom, a to nije ispravno. Pravni standardi pretpostavljaju interes sveukupne društvene zajednice, interesu pojedinca, i sežu do onih veličina (iznosa) koje određena društvena zajednica priznaje. Smatramo da je to bila "misija" Vrhovnog suda RH kojom se rukovodio pri prihvaćanju "Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete" na sjednici Građanskog odjela 29.11.2002. No mišljenja smo da je VSH pri tome otišao još dalje kada je te kriterije javno i objavio¹²⁰ jer je time s jedne strane svakome (unaprijed) omogućio saznati koliko se (orijentacijski) kreću iznosi za naknadu nematerijalne štete, a sa druge strane omogućio je sudu odnosno sudstvu u cijelosti skidanje tereta osjetljivosti stranka u sporu na subjektivnost i nepristranost postupanja .

Ne možemo reći da nije bilo reakcije na taj čin VSRH. Čini nam se da su najjače "zagrmjeli" oni kojima je naknada nematerijalne štete dio profesionalne djelatnosti - tj. osiguratelji. A koliki je njihov interes prikazali smo na samo četiri primjera. No i njima je posao olakšan jer im dosljedna primjena orijentacijskih kriterija uvelike olakšava izbjegavanje sporova odnosno smanjivanje njihova broja (koji ih, ti pravni repovi, i ovako samo opterećuju i njih i društvo). Sve ovo uz jedan uvjet, da kriteriji o/za/prežive communi consenso kao duhovna solidarnost svih onih koji odlučuju o visini pravične novčane naknade na ime nematerijalne štete .

I za kraj, kada govorimo o naknadi nematerijalne štete ono što autora (još) tišti, su vještačenja u postupcima za naknadu nematerijalne štete gdje još uvijek postoji puno stvari "pod znakom upitnika". No nadajmo se da će i te upitnike pravna i medicinska znanost i praksa riješiti na opće zadovoljstvo .